Sportski ribolov, sportska i rekreativna aktivnost uz morsku obalu ili na rijekama i jezerima.  Udičarenjem se riba lovi štapom, uzicom i udicom, i to čekanjem, potezanjem, kotrljanjem i mušičarenjem. Natjecanja su podijeljena u dvije skupine: u prvoj su skupini lov udicom na plovak i lov na ribe udicom po dnu; druga skupina obuhvaća turnirsko udičarenje - bacanje umjetne mušice i utega. U morskom ribolovu održavaju se natjecanja u disciplini udičarenje u mjestu, pokretu i štapom. U Istri su mnogobrojne udruge sportskih ribolovaca udružene u Savez za sportski ribolov na moru Istarske županije. To su sportskoribolovna društva Banjole, Pomer, Premantura, Galeb (Raša), Uljanik (Pula), Meduza (Rovinj), Baraj (Vrsar), Zubatac (Poreč), Ribon (Novigrad), Trilja (Lovrečica, Umag), Umag, Lovrečica, Koromačno, Plomin, Zubatac (Lovran), te i podvodna sportskoribolovna društva Štinjan, Pješčana uvala (Pula), Vinkuran, Delfin (Pula), Marlera (Ližnjan), Rovinj, Poreč i dr. 

U podovodnom ribolovu riba se lovi ronjenjem s pomoću prikladne opreme. Natjecanja se održavaju u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji, a za ekipu nastupaju četiri člana. Natjecanje je vremenski i prostorno ograničeno. Pri obračunavanju ulova određuje se donja granica težine koju riba mora imati da bi se bodovala. Kao sportska disciplina, podvodni ribolov razvijao se usporedno s opremom za ronjenje, tijekom XX. st. U Puli su se podvodni ribolovci okupili 1950-ih u klubu Uljanik, a već 1957. na prvom svjetskom prvenstvu u podvodnom ribolovu sudjelovali su Silvano Družeta i Bruno Kočevar, koji je te godine bio i državni prvak. Vilim Rončević je s Brunom Kočevarom 1964. osvojio Novogodišnji kup gradova, što se svake godine održava na Lošinju. U spomen na Kočevara (koji je stradao tijekom treninga) u Puli se od 1969. održava međunarodno natjecanje Memorijal »Kočevar-Lazarić«. Kočevarov nasljednik, Livio Fiorentin, četiri je puta bio državni prvak (1982., 1985. i 1987. Jugoslavije, 1993. Hrvatske). Član državne reprezentacije bio je 1982-96. Na svjetskom prvenstvu u Istanbulu 1987., zajedno s Franom Zanchijem i Franom Halbertom, osvojio je 2. mjesto. Uz Fiorentina se razvio Branko Ikić i pridružio mu se u državnoj reprezentaciji. Kao član kluba Banjole, osvojio je sedam naslova prvaka države (3 puta Jugoslavije i 4 puta Hrvatske). Na prvom nastupu za reprezentaciju, u Bugarskoj, osvojio je naslov prvaka Europe. Tri naslova prvaka osvojio je i na Kupu nacija Europe u Malom Lošinju, a s eur. prvenstva u Portugalu 1998. donio je brončanu medalju. Dobio je Trofej Fair play »Sportske novosti«. Više od 20 puta Ikić je osvojio 1. mjesto na Memorijalu »Kočevar-Lazarić«, a na svj. prvenstvu 2002. u Brazilu zauzeo je 6. mjesto. Ikić i Fiorentino, za klub Banjole, tri su godine uzastopce (1992-94) bili pobjednici Kupa gradova Europe, što nitko nije ostvario u 30 godina tog natjecanja. Za sjajne dosege Grad Pula nagradio ih je kao najbolju momčad za 1993. i 1994., istodobno i kao najbolje pojedince.