Mandić, Oleg, sociolog, pravnopovijesni znanstvenik, sveučilišni profesor (Trst, 14.XI.1906. - Opatija, 20.V.1979.).

Rodio se u uglednoj istarskoj obitelji - njegov prastric Matko Mandić bio je urednik Naše sloge te narodni zastupnik u Istarskom saboru i bečkom parlamentu, a Olegov otac Ante istaknuti odvjetnik i član Jugoslavenskog odbora, Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) i Anatifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ).

Školovanje je započeo u Voloskom, maturirao na Sušaku, a pravo je diplomirao u Sieni gdje je 1929. i doktorirao. U međuraću boravi u Voloskom, živo sudjelujući u radu hrvatskih udruženja sve dok ih fašizam nije ugušio. Od 1941. suradnik je narodnooslobodilačkog pokret (NOP), a od 1943. s ocem aktivni sudionik narodnooslobodilačke borbe (NOB), dok su mu majka Olga, supruga Nevenka i malodobni sin Oleg bili u njemačkom konclogoru Auschwitz, iz kojega će izaći kao posljednji logoraši. U NOB-u se učlanjuje u Komunističku partiju Hrvatske (KPH) i obavlja niz dužnosti, pa je 1944. bio tajnik Crvenog križa Hrvatske.

Poslije rata je šef Protokola Kraljevskog namjesništva, član Oblasne skupštine Istre, načelnik Ministarstva pravosuđa Narodne Republike Hrvatske, a od 1947., kada postaje docent na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu, posvećuje se prosvjetno-obrazovnom radu. Od 1958. redovni je profesor na istome fakultetu, na kojem će ostati do umirovljenja 1977., i predaje sociologiju, osnove marksizma i lenjinizma, osnove znanosti o društvu, teoriju države i prava. Istodobno je predavao i na više drugih visokoškolskih ustanova, pa i na Pravnom fakultetu u Rijeci. Bio je popularizator znanosti i istaknuti društveni radnik, između ostalog i predsjednik Matice iseljenika Hrvatske i Jugoslavenskog udruženja za sociologiju, član međunarodnih udruženja i redakcija nekoliko zbornika u zemlji.

Pisao je i objavljivao od 1930-ih do smrti (zadnji tekst objavljen mu je posmrtno), a opsežan mu se znanstveni i stručni opus može podijeliti na oblast prava, sociologije, povijesti i religije. Napisao je jedan od prvih jugoslavenskih udžbenika iz sociologije, a smatra se utemeljiteljem marksističke sociologije religije u Jugoslaviji.

Zadnjih se godina života više okretao temama povezanim s Istrom, zamislivši seriju radova o fašizmu u ovom dijelu zemlje; neke je tekstove uspio pripremiti i objaviti za života. Bio je među osnivačima Katedre Čakavskog sabora u Pazinu, predsjedavao je njenom prvom znanstveno-stručnom skupu "Pazinski memorijal" i bio član redakcije istoimenog zbornika te Kastavskog zbornika. Kao autor ili koautor objavio je knjige: Od kulta lubanje do kršćanstva. Uvod u historiju religija (Zagreb 1954.), Kaste u historiji društva (Zagreb 1954.), Država i pravo (Zagreb 1958.), Uvod u opću sociologiju (Zagreb 1959.), Svijet i život u legendama (s Majom Kolman-Rukavina, Zagreb 1961.), Postanak i odumiranje nacije (Zagreb 1963.), Pregled dijalektičkog materijalizma (Zagreb 1964.), Leksikon judaizma i kršćanstva (Zagreb 1969.), Sistem i interpretacija prava (Zagreb 1971.), Političko pravna hronika sveta (s Milanom Bosancem, Beograd 1971.), Rječnik sociologije i socijalne psihologije (s Milanom Bosancem i Stankom Petkovićem, Zagreb 1977.), Država (Zagreb 1969. i sa Smiljkom Sokolom 1977.) i dr.

Jedan je od rijetkih znanstvenika ondašnje Jugoslavije koji je već za života doživio da se u inozemstvu obrane doktorske disertacije s temom o njegovom sociološkom djelu.

Sahranjen je u Voloskom.

Slike