Mirković, Mijo (Miho, pseudonim Mate Balota), ekonomist i književnik (Rakalj, 28.IX.1898. – Zagreb, 17.II.1963.).

Sin Ante Mirkovića (Gašpića Toneta) i Mare, rođ. Percan.

Školovanje je zapoćeo 1904. kao polaznik prve generacije hrvatske škole Ćirilometodske družbe u Raklju, a koju je pokrenuo njegov otac. Završio je šest razreda Carske i kraljevske Velike državne gimnazije u Pazinu (po drugim izvorima završio je četiri razreda) do ljeta 1914., ali u sedmi razred nije mogao jer je bio u zatvoru. U đačkom listu Nada, kojemu je i osnivač, objavio je 1913. prozni prvijenac, priču „Ribar Ivo“.

Dana 1.VIII.1914. Bio je angažiran u Vojno-inženjerskoj upravi (Geniedirektion) kao mlađi kamenolomac i miner. Bušio je kamen u obrambenom rovu tvrđave Max u Puli (gdje je danas trgovački centar Max City). Od kolovoza do prosinca 1914. boravio je, s grupom Premanturaca, u dva pulska i jednom ljubljanskom istražnom zatvoru zbog sumnje da su na rtu Kamenjak prerezali žicu poljskog telefona i nabacali kamenje na put kamionu s reflektorom. Zbog toga mu je onemogućem nastavak školovanja u Pazinu. U vojnom zatvoru je završio i u Voitsbergu te ponovno u Puli sredinom 1917. jer je prigovorio nadređenom da zadržava za sebe najveći komad kruha.

U svibnju 1915. je evakuiran u Moravsku s majkom, bakom i dvije mlađe sestre. Tamo je pohađao „češku gimnaziju“ koju je, nakon više prekida, maturirao 1919.

Od svibnja 1916. do svibnja 1917. mobiliziran je u kopnenu vojsku u Austriji, a potom dobio premještaj u matični ured mornarice u Pulu. U jesen 1917. dobio je odobrenje od mornarice za premještaj u Nakladnu tiskaru Josip Krmpotić (danas žuta zgrada na križanje Rakovčeve i Zagrebačke ulice). Tu novu okolnost Mirković je opisao „kao novinar u uniformi ratne mornarice prikrivenoj kutom slagara, aktivno radio na stvaranju jugoslavenske države“.

Upravo je u tiskari Krmpotić, za Hrvatski list, objavio prvi novinski članak 12.XII.1917. naslovljen „Bijeda u Istri“ u kojem je cenzura obrisala šest rečenica. Dva dana kasnije i drugi članak „Potreba naše srednje škole u Puli“. Nakon toga je pokrenuta velika akcija prikupljanja novca za gradnju prve hrvatske srednje škole u Puli. Prvu kozeriju u dijalektu „Ča pravi Franina“ objavio je 22.XII.1917.

Korištenje pseudonima Mate Balota opisao je početkom 1918. „počeo sam u listu pisati dopise u dijalektu tobože iz raznih krajeva Istre pod raznim imenina: kao Brace od kapitanata puljskoga, Zvane iz Takale i Mate Balota u južnoistarskom i zapadnoistarskom narječju, kao Franina z Breg u sjeveroistočnom, kao Zvane Lončarov u pazinskom“.

Mijo Mirković se kao Mate Balota prvi put potpisao 5.I.1918. i to zato što se razbolio marčanski učitelj Benjamin Deprato koji je 1916. i 1917. objavljivao tekstove u Hrvatskom listu pod tim pseudonimom.

Nakon pada Austro-Ugarske Monarhije bio je svjedok priključenja Pule Državi Slovenaca, Hrvata i Srba 31.X.1918. te njezinoj okupaciji od talijanske vojske 5.XI.1918. To je detaljno opisao, kao i prilike u Puli za austrijske vladavine i neposredno nakon Prvog svjetskog rata, te dokumentaristički i beletristički obradio u monografiji Pula je Pula (1954.).

Kasnije se bavio lončarstvom te je tijekom ljeta 1919., prodavajući lonce po Istri, upoznao Božu Milanovića.

Od 1919. studirao je filozofiju i slavistiku u Zagrebu i Beogradu, potom ekonomske i društvene znanosti u Berlinu i Frankfurtu na Majni, gdje je 1923. doktorirao temom O glavnom razlogu gospodarske zaostalosti slavenskih naroda.

Između Prvog i Drugog svjetskog rata radio je u mnogim mjestima diljem Jugoslavije pa je, među ostalim, bio suplent Trgovačke akademije u Osijeku i Pomorske akademije u Bakru, profesor Pravnog fakulteta u Subotici i Ekonomsko-komercijalne visoke škole u Beogradu. Posjećivao je mnoga europska sveučilišna i znanstveno-kulturna središta. Zbog svojih stajališta bio je uhićivan i zatvaran.

Iznimno plodno razdoblje njegova stvaralaštva bilo je 1930-ih. Tada je intenzivno proučavao život i djelo Matije Vlačića Ilirika (Flacius, 1938.; Matija Vlačić, 1957.; Matija Vlačić Ilirik, 1960.). Nova izdanja je dorađivao, proširivao, ispisujući umetke i dodatke. Posmrtno mu je objavljena monografska cjelina – između znanstvenog diskursa i umjetničkog teksta – Matija Vlačić-Ilirik I–II (1980.).

Krajem 1941., ne želeći potpisati lojalnost kvislinškom srbijanskom režimu, napušta mjesto dekana Ekonomsko-komercijalne visoke škole i sklanja se na Krk gdje živi od ribolova. U svibnju 1942. hapse ga Talijani.

Tijekom Drugog svjetskog rata radio je u Zagrebu. Prvo u kolodvorskoj restauraciji, a najduže kao službenik u statistici Hrvatske državne banke. Na oslobođeni teritorij odlazi u rujnu 1944., u Topusko, na poziv Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Pisao je za ratni Vjesnik. Napisao je pjesmu Istarski partizani, koju je uglazbio Slavko Zlatić.

Kao sudionik Pariške mirovne konferencije zaslužan je za pripojenje Istre Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Ujedno je sudjelovao na konferenciji Vijeća ministara vanjskih poslova u Londonu o razgraničenju s Italijom te bio delegat na zasjedanju Ekonomsko-socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda u New Yorku. Na prvim izborima, nakon oslobođenja Istre, izabran je za poslanika Oblasne skupštine u Poreču te ga je pozvala Vlada Narodne republike Hrvatske da preuzme upravu Ekonomsko-komercijalne visoke škole u Zagrebu, budućeg Ekonomskog fakulteta na kome je bio dekan, imao katedru ekonomske historije, predavao više predmeta, uključivši i Uvod u znanstveni rad. Tu je bio profesor do smrti. Uz podršku tadašnje hrvatske Vlade je 1950-ih izradio projekt istarskog sveučilišta te je zaslužan za osnivanje današnjega Fakulteta ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“ u Puli.

Akademik i redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) postao je 1947.

Objavio je za života 51 knjigu, a najviše znanstveno-stručnih iz raznih područja ekonomije. U svom jedinom romanu Tijesna zemlja (1946.) objavio je sjećanja o svom djetinjstvu i narodnom životu u Istri. U Staroj pazinskoj gimnaziji (1950.) knjigu svog dječaštva, u Puna je Pula (1954.) knjigu svog mladenaštva. U Dragom kamenu (1938.) knjigu emigracije te se smatra da je ta zbirka čakavskih stihova njegovo najznačajnije književno djelo. Za Puna je Pula dobio je 1955. nagradu Saveza književnika Jugoslavije, a nagradu za životno djelo (iz oblasti znanmosti) dobio je 1960. za monografiju Matija Vlačić Ilirik.

Među sveučilišnim udžbenicima i ekonomskim djelima ističu se Ekonomska historija Jugoslavije (1958.). Jedan je od najplodnijih ekonomskih pisaca između dvaju svjetskih ratova i u poraću: Trgovina i unutrašnja trgovinska politika (1931.), Spoljna trgovinska politika (1932.), Saobraćajna politika (1933.), Zanatska politika (1934.), Industrijska politika (1936.), Održavanje seljačkog posjeda (1937.), Razvoj ekonomske misli u XIX. veku (1938.), Agrarna politika (1940.), Ekonomska struktura Jugoslavije 1918–1941 (1950.), Ekonomika agrara FNRJ (1950.), Seljaci u kapitalizmu (1952.), Uvod u ekonomiku Jugoslavije (1959.). Kao glavni tajnik JAZU pokrenuo je 1951. ediciju Građa za gospodarsku povijest Hrvatske.

Pokopan je u rodnom Raklju, gdje se njemu u spomen od 1968. održavaju Susreti na dragom kamenu. Njegovo ime nosi Fakultet ekonomije i turizma u Puli, a pseudonim ulice u mnogim istarskim gradovima, Rijeci, Zagrebu i dr. Na godišnjicu smrti otkriven mu je 2025. spomenik na pulskoj tržnici (Poljani Mate Balote), rad Ivana Briskog po maketi Mate Čvrljka.

Balota je najpoznatije i, osobito pjesništvom, najznačajnije istarsko ime u središnjem toku hrvatske književnosti sredine XX. st., također i jedan od vodećih suvremenih čakavskih pjesnika uopće. Svojim je stvaralaštvom snažno utjecao na mlađe autore te na oblikovanje istarske dijalektalne sastavnice hrvatske književnosti. Objavio je pedesetak pjesama približno ujednačene vrijednosti te, u novom poetskom tretiranju, urbanih tema.

Svojim je pjesništvom anticipirao i dotakao bitne idejne probleme i egzistencijalne dvojbe suvremenog intelektualca. Muzikalnost i donekle arhaičnost njegova južnoistarskog, po nekim lingvističkim obilježjima čakavsko-štokavskog idioma obogatila je čakavsku versifikaciju, no bez znatnijih formalnih inovacija i eksperimentiranja. Pjesme su mu uglavnom labilnije vezana stiha, mjestimice posve slobodna, uz ne baš raznovrstan rimarij, a pjesama posve zatvorena stiha gotovo da i nema. Ritam poezije često prati ritam narodne pjesme pa i pučke predaje. Odnos prema stihu, versifikaciji i metrici nepredvidljiv je i vrlo slobodan, kao i odnos prema jeziku i njegovim gramatičko-pravopisnim zakonitostima, bez obzira na to je li pisao na narječju ili književnim standardom.

Roman Tijesna zemlja, neizravne autobiografske potke, do danas u kritici izaziva proturječne odjeke. To je gospodarsko-sociološka studija istarskog sela druge polovice XIX. i početka XX. st., koja ostaje neprijepornom književnopovijesnom činjenicom unatoč nedorađenu stilu. Balotina feljtonistika i putopisna proza, do sada nedostatno vrednovan dio opusa, žanrovi su koji su ga na poseban način potvrdili kao pisca središnjeg toka nacionalne književnosti. Posrijedi su tekstovi nastali od 1930-ih do ranih 1950-ih, od redaka napisanih iz podložničko-prognaničke situacije za talijanske vlasti u Istri do vremena kada su autorovi nacionalno-politički, a dobrim dijelom i idejno-intelektualni, mladenački ideali ostvareni u novom rasporedu društvenih odnosa nakon Drugog svjetskog rata.

Tematski je svijet putopisa donekle komplementaran drugim Balotinim žanrovima, pa i stanovitim lirskim preokupacijama. Tematski okvir njegova djela čine socijalna težačka bijeda, ljubavno-intimna tematika, izdomništvo i emigrantske sudbine, povijesne reminiscencije, majka i kršćanski elementi, putovanja, more, svijet djetinjstva i nacionalne teme, mjestimice i dug podrijetlu, pa i ideologijskom izboru i opredijeljenosti. Od ostalih izdanja književnih tekstova izdvajaju se Proza i poezija (1959.), drama Smrtni grijeh (1964.), Izabrana djela (s Nikolom Pavićem, Perom Ljubićem i Dragom Gervaisom u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1973.) te izbor iz djela Na crvenoj istarskoj zemlji (1979.). Nagrađivan je za znanstvena dostignuća i književno stvaralaštvo, prevođen i zastupljen u mnogim antologijama hrvatskog pjesništva, u novije doba i antologijama proze.

Imao je suprugu Stanku, rođ. Naumović i četiri sina: Marka, Ivana, Vladimira i Antu.

Slike