Cres, Creski zaljev s gradom, (snimio Vladimir Bugarin), 2008.

Cres, otok

Cres, otok u zapadnoj kvarnerskoj otočnoj skupini, uz Krk (406,27 km2), najveći jadranski otok (406,63 km2); Primorsko-goranska županija.

Proteže se gotovo meridijanskim smjerom (NNW-SSE) u dužini od 66 km, od rta Jablanac na sjeveru do rta Suha punta na jugu; najzapadnija je točka rt Prestenice, a najistočnija rt Sv. Damjan. Na otoku žive 3.184 stanovnika (2001.) pa je rijetko naseljen (7,85 st./km2). U prošlosti otoci Cres i Lošinj bili su jedinstven otok, a tek su umjetno prokopanim kanalom kraj Osora nastala dva otoka spojena pokretnim mostom. Danas je područje Cresa podijeljeno između dviju administrativnih jedinica - gradova Cresa i Maloga Lošinja.

Najveće je naselje Cres (2.281 stanovnika, 2011.). Ostala su veća naselja: Martinšćica (129 st.), Orlec (93 st.), Osor (63 st.), Belej (55 st.), Valun (59 st.) i Punta Križa (63 st.). Otok Cres izgrađen je od vapnenaca i dolomita kredne starosti. Sjeverni dio reljefno je viši (Sis, 638 m nadmorske visine; Gorice 648 m nadm. vis.), ima strmu i nepristupačnu obalu; zimi su temperature nešto niže nego u južnom dijelu te prevladava listopadno bilje.

Južni dio otoka znatno je prostraniji i niži, obiluje šljunkovitim plažama, prevladava zimzelena makija, te je gušće naseljen od sjevernog dijela. Obala je otoka razvedena i duga 247,7 km. Zapadna obala prima više oborina, izloženija je vlažnom jugu i maestralu, sunčanija je od istočne, pa je u tom dijelu otoka najveća koncentracija naselja. Istočna je obala sušna i izložena jakim udarima bure (jedino je veće naselje Beli).

Osobitost je otoka slatkovodno Vransko jezero, površine 5,75 četvornih kilometara i zapremine oko 220 milijuna m3 vode pa pitkom vodom opskrbljuje otoke Cres i Lošinj. Razina slatkovodnog jezera je iznad razine okolnog mora, a njegovo dno ispod morske razine na dubini od 74m.

Na otoku obitava više od 70 parova bjeloglavih supova, čija su gnjezdišta od 1986. zaštićena u dvama ornitološkim rezervatima prirode.

Cres je naseljen od prapovijesnoga doba. Iz paleolitičkog i neolitičkoga razdoblja najpoznatije je nalazište pećina Jami na Sredi. Iz brončanog i željeznoga doba potječu mnogobrojna gradinska naselja i grobovi (tzv. tumuli, gromače). U I. tisućljeću pr. Kr. na Cresu su živjeli Liburni, a zahvaljujući svojemu prometnom položaju gl. središte otoka postaje Apsoros (Osor). U I. st. pr. Kr. otokom su zavladali Rimljani (veća naselja: Caput Insulae, Crexa i Apsoros).

U antičkim povijesnim izvorima upotrebljava se za Cres i Lošinj naziv Apsyrtides, koji se zadržao do XVIII. st. Nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva otokom su nakratko vladali Ostrogoti, a nakon njih Bizant (Cres je u sklopu bizantske teme Dalmacije, a administrativno je središte Osor). Tijekom srednjega vijeka otok su kontinuirano naseljavali Hrvati, a u X. st. bio je u sastavu hrvatske države, o čem svjedoče mnogobrojni glagoljski natpisi (Valunska ploča). Oko 1000. vlast preuzima Venecija, koja, s manjim prekidima, vlada do mira u Zadru 1358. Od tada do 1409. Cres je pod vlašću hrvatsko-ugarskih vladara.

Pod mletačkom je vlašću ponovno od 1409. do 1797. Svoj procvat Cres doživljava u XIX. st., za austrijske uprave, kad je s Istrom bio dio Austrijskoga primorja. Rapalskim ugovorom 1920. pripao je Italiji, a nakon II. svjetskog rata priključen je Hrvatskoj. Nakon II. svjetskog rata otoci Cres i Lošinj bili su dio kotara Pula (do 1955.). Do sredine 1960-ih bio je dijelom kotara Pula, te višestruko povezan s Istrom (gospodarski, politički i upravno).

Poljodjelstvo (maslina, vinova loza), stočarstvo (ovčarstvo) i iskorištavanje šuma bile su osnovne gospodarske djelatnosti stanovništva. Nakon dolaska Venecije na vlast, počinju se razvijati pomorstvo, brodogradnja i ribarstvo (još uvijek s mnogobrojnim ograničenjima). Austrijska vlast potiče brži gospodarski i društveni napredak otoka. Razvija se brodarstvo i brodogradnja, poboljšani su uvjeti života, primjetan je porast stanovništva, naselja gospodarski jačaju te se uspostavljaju stalne prometne komunikacije na moru i kopnu (izgradnja otočnih luka i prvih cesta).

Potkraj XIX. st., zbog sve jačega razvoja parobrodarstva i zbog filoksere, koja je uništila nasade vinove loze, dolazi do krize u gospodarstvu pa se od 1890. bilježi neprekidan pad broja otočnoga stanovništva. To se nastavlja i nakon 1945., pa otok postaje izrazito depopulacijsko područje. U većini unutrašnjih naselja ovčarstvo je i dalje najvažnija gospodarska djelatnost, dok su maslinarstvo i vinogradarstvo bili vezani uz grad Cres, koji doživljava najveći gospodarski napredak. U njemu je 1947. otvoreno brodogradilište, u sklopu kojega je 1966. osnovana djelatnost pomorskoga prijevoza (Creska plovidba), otvaraju se tvornice za preradbu ribe, tvornica trikotaže i uljara.

U 1960-ima izgrađen je vodovod iz Vranskoga jezera, podvodnim je kabelom dovedena električna energija. Glavna otočna prometnica Porozina-Cres-Osor-Mali Lošinj modernizirana je 1968. Time su stvoreni osnovni preduvjeti za gospodarski i društveni preobražaj otoka Cresa. Otvaranjem hotela, autokampova i drugih turističkih sadržaja dolazi do većega razvoja turizma, što pridonosi revitalizaciji ponajviše obalnih naselja, osnaživanju popratnih djelatnosti te zaustavljanju smanjenja broja stanovnika.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Nikola Stražičić, Pomorstvo otoka Cresa: pomorstvo Lošinja i Cresa, Otočki ljetopis, 1980., 3;

isti, Otok Cres, prilog poznavanju geografije naših otoka, ibid., 1981., 4;

Jasminka Ćus Rukonić, Arheološka topografija otoka Cresa i Lošinja, Izdanja HAD-a, 1982., 7.;

„Cres - gdje je i kakav je...”, https://www.cres.hr/cres-gdje-je-i-kakav-je (5. 7. 2024.)