Sella, Massimo, talijanski prirodoslovac i umjetnik (Biella, 29.V.1886. - Biella, 4.IX.1959.).

Studirao prirodne znanosti u Rimu. Kao sanitetski narednik za I. svjetskog rata bavio se bakteriologijom i epidemiologijom te sudjelovao u borbi protiv dizenterije i malarije.

Godine 1920. postao voditelj Odjela za malariju međunarodnoga Crvenog križa. Upravljao je suzbijanjem malarije u Španjolskoj, koristeći se prirodnim neprijateljem ličinaka komaraca - ribicom gambuzijom (Gambusia affinis), koju je uvezao iz Južne Amerike. Do pronalaska DDT-ja takav se način borbe protiv malarije pokazao najuspješnijim.

Bio je ravnatelj rovinjskog instituta (Centar za istraživanje mora Rovinj) 1924.-43. Bavio se selidbama jegulje i tune, istraživao podzemne tokove Timava i Fojbe, otkrivao nalazišta tartufa u dolini Mirne i utvrdio razvojni ciklus bijelog tartufa. Stanovništvo Istre trajno je zadužio uspješnom borbom protiv autohtone malarije naseljivanjem gambuzije u lokvama i vodospremama diljem Istre.

Godine 1944. imenovan ravnateljem ustanove Istituto di biologia marina per l'Adriatico u Veneciji. Bio je sportaš, koncertirao na glasoviru i orguljama, priređivao samostalne izložbe umjetničke fotografije, poznavao izvorna djela grčkih i rimskih klasika, bavio se i dijalektologijom.

Njemu u čast nazvano je nekoliko vrsta morskih životinja: Proxonetes sellai, Hyadesia sellai, Onos sellai.

Djela: Gambusie e verde di Parigi nella lotta antimalarica a Rovigno, Rivista di Malariologia, 1929., 8; Estese migrazioni dell'anguilla in acque sotterranee, Memoria del Reggio Comitato Talassografico Italiano, 1929., 158; Il tartufo bianco in Istria, Nuovo Giornale Botanico Italiano, 1929., 39; Il tonno, Note dell'Istituto Italo-Germanico di Biologia Marina di Rovigno d'Istria, 1932., 1.