Sain, Isidoro (Šain, Izidor), svećenik, benediktinac, prvi riječki biskup (Zidine kraj Novigrada, 22.XI.1869. - Rijeka, 28.I.1932.).

Rođen je kao Mihovil (ili Mihael, Isidoro/Izidor mu je redovničko ime) u hrvatskoj obitelji Antuna i Marije rođ. Radislović, ali se smatrao Talijanom. Presudan utjecaj na njegovo duhovno zvanje imao je obližnji benediktinski samostan u Dajli. U njemu pohađa prve godine obrazovanja, a 1888. odlazi u opatiju San Giuliano u Đenovi gdje oblači benediktinski habit. Teologiju sluša u Torchiari kod Parme od 1889. do 1891., kada se vraća u Đenovu gdje je sljedeće godine zaređen.

U đenovskom samostanu bio je na službama dekana, tajnika, knjižničara i ekonoma. Od 1908. je u samostanu Montevergine kod Avellina gdje je magistar novaka. Nakon što je izabran za konzultora generalne kurije, 1913. premješten je u Subiaco. Početkom Prvog svjetskog rata dolazi na čelo te opatije.

Nakon rata uspinje se u benediktinskoj hijerarhiji: 1919. postaje opat vizitator, a 27.XI.1919. neočekivano je izabran za opata samostana u Praglii kraj Padove. Potom je 1922. imenovan za apostolskog administratora Rijeke i predgrađa, odnosno Riječke biskupije nakon što je osnovana 25.IV.1925., a 21.VI.1926. papa Pio XI. imenovao ga je prvim riječkim biskupom. Zaređen je u Rijeci 8.VIII.1926.

Zaslužan je za izgradnju crkvenih struktura u Rijeci, podijelio je do tada jedinu gradsku župu u njih pet, osnovao je 1926. malo sjemenište (s nastavom na talijanskom jeziku), razvio Katoličku akciju, osnovao župe u Opatiji, Rukavcu, Brgudu, Podgrajama i Zagorju... Uvjeti u kojima nastaje nova biskupija obilježeni su talijanizacijom crkvenoga života za što djelomičnu odgovornost snosi Sain, uz napomenu da je progon hrvatskoga i slovenskoga svećenstva djelo tadašnjega režima, a ne crkvenih upravnika. U Rijeci se od 1924. propovijedalo isključivo na talijanskome, dok je zadnje bogoslužje na staroslavenskome jeziku u zbornoj crkvi služeno još 1919. Nakon talijanizacije župa, talijanizirane su i biskupijske strukture od samoga osnutka. Uz Saina odgovornost za talijanizaciju i latinizaciju crkvenoga života u Riječkoj biskupiji snosi i njegov nasljednik Antonio Santin, rođen u Rovinju.

Sainova povezanost s Istrom došla je do izražaja i zadnjih godina života kada je dugo izbivao iz Rijeke zbog bolesti. Boravio je često u Dajli pa se može reći da je 1930.-31. Riječkom biskupijom upravljano iz Istre. Pokopan je najprije na Kozali, a 1933. njegovi su posmrtni ostaci preneseni u riječku katedralu sv. Vida.