Partito Cristiano Sociale Italiano (Talijanska kršćansko-socijalna stranka), nastala u Italiji na poč. XX.st., za pontifikata Pija X., pod utjecajem pov. okolnosti i burnih polit. događaja. Među Talijanima je imala relativno mnogo pristaša. Materijalnu i duhovnu potporu dobivala je od Crkve, a i najvažniji i najagilniji aktivisti bili su tal. svećenici. 

Njezin se program u širem pov. i polit. kontekstu temeljio na enciklici Rerum novarum iz 1891., kojom je Leon XIII. potaknuo razvitak kat. socijalnoga nauka, a time i pokreta. Kao polit. stranka sudjelovala je na tal. parlamentarnim izborima 1907. i 1911. U Istri je naglo porastao broj njezinih pristaša 1913., kada su se počele udruživati sve kat. udruge i društva u većim mjestima zapadne, sjeverozap. i ist. Istre (Rovinj, Poreč, Umag, Kopar, Piran, Izola i Labin). Socijalni joj je program bio prilagođen soc. strukturi tih dijelova Istre: ribarima, težacima, sitnim zemljoposjednicima, slobodnim gradskim zanimanjima i inteligenciji. Zauzimala se za ograničenu agrarnu reformu, zaštitu sitnotrgovačkih i sitnoposjedničkih interesa. Ipak, nikad nije uspjela dobiti povjerenje većine u istar. puku. Njezini su članovi vodili stalne polemike s tal. liberalima i socijalist. pokretom. S liberalima su se razilazili u pitanjima tal. iredentističke politike u Austriji, te su ih liberali držali proaustrijskima (filoaustriaci). Nakon propasti Austro-Ugarske veći je broj njezinih pristaša prešao tal. socijalistima, od 1921. komunistima, a dio njih pridružio se Talijanskoj pučkoj stranci (Partito Popolare Italiano).