Golouh, Rudolf Anton, novinar, publicist, književnik, političar (Kopar, 23.X.1887. - Ljubljana, 23.XII.1982.).

U knjigu krštenih upisan je kao Golauch. Nakon dva razreda gimnazije, napustio je školu. Iako samouk, posvetio se proučavanju povijesti i političkom djelovanju. U Trstu je 1905.-09., kao prvi viđeniji slovenski anarhist, uređivao nekoliko glasila koja su širila ideje Bakunjina i Kropotkina, a bila su uglavnom zabranjivana da bi ga naposljetku tadašnje austrougarske vlasti uhapsile i protjerale. Djelovao je u sjevernoj Italiji, a nakon intervencije socijalističkog zastupnika Giannija Olive iz Trsta u bečkom parlamentu, ukinut mu je izgon i 1910. vratio se u Trst. Surađivao je u socijalističkim listovima u Sloveniji, a neka je i uređivao. Tijekom Prvog svjetskog rata u Trstu je pokušao obnoviti glasilo Zarja (1915.-16.) koje je u Ljubljani bilo zabranjeno. Bio je jedan od najaktivnijih slovenskih socijalista u Trstu, pokretač opozicijske socijalističke omladine koja je zagovarala narodna stremljenja.

Po raspadu Austro-Ugarske ušao je u pokrajinski odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Trstu, ali ubrzo odlazi u Ljubljanu gdje se uključuje u rad Socijalističke stranke. Sudjelovao je u rješavanju koruškog pitanja, a kao predstavnik okupiranog Slovenskog primorja bio je na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Bio je i član Međunarodnog odbora Druge internacionale u Londonu.

U Ljubljani nastavlja političku aktivnost kao član Jugoslavenske socijaldemokratske stranke (JSDS) i 1919. uređuje stranački list Naprej i suuređuje Demokraciju. Slijedi niz raskola na tadašnjoj jugoslavenskoj ljevici u kojima se najprije pridružio Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komunista). Za novu stranku 1920. počinje izdavati Ujedinjenje koje je ubrzo zabranjeno. Na vukovarskom kongresu bio je protiv preimenovanja stranke u Komunističku partiju Jugoslavije, pa se vraća u JSDS i kao njegov kandidat biran je za zastupnika u Ustavotvornoj skupštini u Beogradu. U to vrijeme seli se u Maribor gdje je vodeći dužnosnik JSDS-a i urednik više glasila i časopisa. U predratnoj Jugoslaviji bio je kao radnički predstavnik zamjenik načelnika mariborske općine 1933.-35.

U Drugom svjetskom ratu nakon njemačke okupacije Maribora odlazi u Ljubljanu i priključuje se Osvobodilnoj fronti. Kraj rata dočekao je u nacističkom logoru u Dachau odakle se vratio u Ljubljanu. U mirovinu je otišao 1952., ali je još naredna dva desetljeća radio u Institutu za povijest radničkog pokreta (Inštitut za zgodovinu delavskega gibanja – IZDG). U tom je razdoblju u raznim slovenskim glasilima objavio niz članaka i rasprava, većinom memoarskog sadržaja o razvoju radničkog pokreta među Slovencima, posebice u Trstu i okolici. Svoj rad i život opisao je u knjizi Pol stoletja spominov. Panorama političnih bojev slovenskega naroda (Ljubljana 1966.).

Dok je živio u Trstu prvi je na talijanski prevodio Ivana Cankara i Otona Župančiča, a i sam je pisao pjesme. Najpoznatiji su njegovi dramski tekstovi: Kriza (socijalna drama u šest slika, objavljivana 1927. kao podlistak u Delavski politiki, izvedena 1928. u Ljubljani), Groteska sedanjosti (komedija, izvedena u Mariboru 1932.), Od zore do mraka (basna za odrasle, izvedena u Mariboru 1935.), Krisalinda (predstava u tri čina, izvedena u Mariboru 1940.), Veseli večer točaja bogov (groteska u tri čina, 1966.). Potonja je s Krizom i Krisalindom objavljena u zbirci Od Krize do groteske (Maribor 1977.). Pisao je pod pseudonimima: Emorales, Fortunio, Gh, R. G-h.