Akvilejski patrijarhat (lat. Patriarchatus Aquileiensis), povijesno crkveno-upravno područje sa sjedištem u Akvileji.

Nastao je pošto je 552. akvilejski biskup, pod čijom su crkvenom upravom bili Istra i istočnoalpski prostor (Norik, dio Recije), došao u sukob s papom i proglasio se 558. patrijarhom (Istarski raskol, Shizma triju poglavlja).

Nakon langobardskog osvajanja sjeverne Italije 568, patrijarh se sklonio u obližnji Gradež (Grado) (pod bizantskom upravom), te se 607. vratio u okrilje Rimske crkve. U Akvileji je pak (pod langobardskom vlašću) izabran drugi patrijarh s jurisdikcijom nad langobardskom Italijom. Njega je papa priznao 700.; sjedište mu je od 735. bilo u Čedadu (Cividale del Friuli), a za Karla Velikoga ponovno u Akvileji. Karlo je za patrijarha Maksencija pomogao vratiti stari sjaj sjedištu biskupa iz IV. st. Razgraničio je 811. područje Salzburške nadbiskupije od Akvilejskog patrijarhata, kojemu je pripalo područje hrvatske države, Karantanija i Istra (biskupije Pićanska, Pulska, Porečka, Novigradska), tako da je imao veliku ulogu u ranoj crkvenoj povijesti Hrvatske.

Veze hrvatskog crkvenoga prostora s Akvilejom bile su bogate i višeslojne, a patrijarsi su podupirali feudalizaciju te i sami postali važnim feudalcima. Prijelomno je bilo razdoblje patrijarha Popona (1019.–42.), koji je obnovio i ponovno posvetio akvilejsku baziliku (dobio je i pravo kovanja novca u Akvileji). Potom je Sigehard (1068.–77.) imenovan feudalnim gospodarom Furlanije, Istre i Kranjske (1077). Za Wolfgera (Wolfger von Leibrechtskirchen, 1204.–18.) patrijarhovoj je vlasti ponovno pridodana feudalna jurisdikcija nad Istarskom markom. Njegov nasljednik Bertold (Bertold V. Andeško-Meranski, 1218.–51., hrvatski ban i istarski markgrof kao Bertold III.), prenio je sjedište 1238. u Videm (Udine). Za Ludviga II. (Ludwig II. von Teck, 1412.–39.) područje Patrijarhata osvojila je 1420. Venecija, nakon čega su patrijarsi izgubili svjetovnu vlast (koje se Ludvig III. 1445. i formalno odrekao), ali su zadržali duhovnu.

Većina patrijarha u XI.–XV. st. bili su njemačkog podrijetla, a najvažniji među njima iz obitelji von Thurn (tal. della Torre): Raimund (1273.–99.), Gaston (1316.–18.), Paganus (1319.–32.), Ludvig I. (1359.–65.) te Markvard (Marquard von Randeck, 1365.–81.). Talijanskog su podrijetla u tom razdoblju bili Grgur (Gregorio) di Montelongo 1251.–69., Ottobono di Razzi 1302.–15., Antonio I. Gaetano 1394.–1402., Antonio II. Panciera 1402.–12.

Patrijarh iz Grada prenio je 1451. sjedište i naslov u Veneciju.

Akvilejski patrijarhat ukinut je 1751. za pape Benedikta XIV.; posljednji patrijarh bio je Delfin (Delfinus). Od Akvilejskoga patrijarhata osnovane su Videmska (Udinska) biskupija, koja je obuhvaćala mletačke posjede na sjevernom Jadranu, i Gorička biskupija, koja je obuhvatila austrijske posjede. U političkoj i duhovnoj povijesti Istre akvilejski su patrijarsi imali važnu ulogu, poglavito u razdoblju od XI. do XV. st.