Buršić, Herman, sveučilišni profesor, povjesničar, publicist, prevoditelj (Krnica, 11.III.1928. - Pula, 26.V.2013.).

Otac mu je bio Grgo, majka Marija, rođ. Vlašić, a u duhu fašističkih zakona obiteljsko prezime Bursich promijenjeno je 1931. u Borsi te se do 1945. zvao Ermanno Borsi. Talijansku osnovnu školu završio je u Krnici, dok je 1939. upisao talijansku klasičnu gimnaziju "Giosuè Carducci" u Puli. Godine 1943. priključio se narodnooslobodilačkom pokretu (NOP), a iduće je godine kao šesnaestogodišnjak otišao u partizane, gdje je ostao do kraja rata. U ratu je, između ostalog, bio šifrant.

Godine 1948. maturirao je na riječkoj gimnaziji. Iste je godine odbio diplomatsko školovanje u Beogradu. Zatim je diplomirao talijanski i latinski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dvije je godine radio kao profesor u Talijanskoj osnovnoj školi u Puli, prije nego je 1957. postao osnivačem i ravnateljem Muzeja narodne revolucije Istre (današnji Povijesni i pomorski muzej Istre - Museo storico e navale dell'Istria) sa sjedištem u pulskom kaštelu. Na čelu muzeja bio je do 1984. Kroz muzejski postav proveo je značajne ličnosti druge polovice XX. stoljeća, primjerice, poljskog ministra vanjskih poslova Rapackog, bivšeg talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana, rukovodioca KPI Enrica Berlinguera, Giancarla Pajettu, predsjednicu talijanskog parlamenta Nilde Jotti i mnoge državnike nesvrstanih zemalja.

Bio je fokusiran na proučavanje razdoblja između dva svjetska rata te je objavio 80-ak znanstvenih radova u području povijesti, povijesti NOB-a i NOP-a. O toj je tematici napisao tri knjige, a njegovo kapitalno djelo Od ropstva do slobode: Istra 1918.-1945. - Male bilješke o velikom putu izašlo je 2011. Objavljivao je u mnogim časopisima, zbornicima i novinama, poput Sjevernojadranskog instituta JAZU u Rijeci, raznim istarskim zbornicima, izdanjima Katedre Čakavskog sabora, Glasu Istre i dr. Napisao je scenarij za prvi postav muzeja na Brijunima. Popisao je i obradio spomenike i spomen-ploče antifašističkog sadržaja od Rovinja do Labina.

Prevodio je s talijanskog i na talijanski te je do umirovljenja radio kao predavač talijanskog jezika na Fakultetu ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković" (FET) u Puli, na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu, na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji i Veleučilištu u Rijeci (Poslovni odjel u Puli i Poljoprivredni odjel u Poreču). Bio je član povjerenstva tečaja za turističke vodiče FET-a i Hotelijerskog fakulteta u Opatiji (predavač i ispitivač) od 1960. do 2000.

Za aktivno sudjelovanje u NOB-u dobio je dvije medalje za hrabrost te brojna druga odlikovanja, priznanja, nagrade i povelje, poput povelje Čakavskog sabora Katedre Pula za naročite zasluge u pokretanju i unaprjeđenju kulturnih, znanstvenih akrivnosti i programa Čakavskog sabora (1979.), nagrade Uzoran radnik u organizacijama kulture općine Pula (1984.), te Nagrade Grada Pule za životno djelo (2011.).

Slike