Veliko rimsko kazalište izgrađeno je izvan gradskih zidina Pule na sjevernom obronku Monte Zara u I. st.

Od njega se danas mogu vidjeti tek blokovi temelja sjevernoga ugla zgrade. U srednjem vijeku je kamen kojim je izgrađeno korišten kao građevinski materijal, unatoč strogim zabranama, o čemu svjedoči odredba akvilejskog patrijarha iz 1280. Nerijetko je nazivano Orlandovom palačom, prema srednjovjekovnom mitskom junaku, a u doba renesanse zabilježena je legenda da je podignuto u čast Cezarove miljenice Julije, njegove navodne ljubavnice ili izvanbračne kćeri. U određenoj je mjeri ostalo sačuvano do XVII. st. jer još 1536. Sebastiano Serlio zapisuje da su unutarnji dijelovi građevine doduše jako oštećeni, ali da je dobro sačuvan vanjski perimetar kazališta. Konačno je razgrađeno 1630-ih, kad je materijal iskorišten za izgradnju mletačke utvrde (Kaštel). Naziv brežuljka vjerojatno dolazi od latinskog naziva za kazalište (theatrum > Zadro > Zaro).

Kazalište je bilo dugo 85 i široko 120 metara, a veličina orkestre definirana je na 25 metara u promjeru. Moglo je primiti 4000-5000 gledatelja. Scenska zgrada visine 32 metra imala je krov u tri dijela s keramičkim pokrovom. Iako fasada nije sačuvana, može se pretpostaviti da je, kao i kod drugih kazališta, imala u gornjem dijelu nosače za jarbole koji su držali užad za rastezanje platnenog pokrova nad gledalište. Scenska zgrada je imala tri etaže, može se pretpostaviti da se u srednjem dijelu nalazio istaknuti rizalit na dvije, razmjerno više etaže. Svakoj etaži pripadala je druga vrsta mramornih arhitrava i vijenaca, koji se međusobno razlikuju po obliku i veličini.

*natuknica je nastala u sklopu radionica uređivanja Istrapedije i Kulturistre