Kazalište u Poreču izgrađeno je 1887. te prvo vrijeme nosi naziv Teatro Comunale, a od 1901. ime tada preminulog talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija.

Njegova se izgradnja dugo planirala, a u prosincu 1884. na sjednici općinske vlasti odobrena je izgradnja škole, cisterne i gradskog teatra. Gradski čelnici su smatrali da treba biti smješteno u zgradi koja će krasiti grad pa su ga odlučili graditi na zemljištu tadašnjeg porečkog načelnika Francesca Sbisàa. Kredit u iznosu od 45 000 kruna Općina Poreč zatražila je od Istituto di Credito Fondario, dok je još 7.000 kruna naknadno bilo dobiveno za dodatne radove. Tadašnji građanski sloj je izražavao snažnu želju za vlastitim kazalištem, a sličnu su imali i ostali gradovi pa se tako u Labinu teatar otvara 1865., u Puli 1880. a u Pazinu 1912.

Porečko kazalište je otvoreno 10.XII.1887. kao Teatro Comunale (Općinsko kazalište), a 15.II.1901., mjesec i pol dana nakon smrti G. Verdija, odlukom Općinskog vijeća preimenovano je u Teatro Comunale "Verdi" - Parenzo. Ovo će ime nositi do kraja Drugog svjetskog rata.

Sama ceremonija otvaranja kazališta započela je instrumentalnom izvedbom Himne Istri koju je izveo porečki orkestar. Zatim je izvedena predstava Paola Ferrarija Goldoni e le sue sedici commedie nuove družine Benini - Sambo. Uslijedila su brojna gostovanja dramskih kazališnih družina i dramskih amaterskih skupina iz susjednih gradova, a svojim su izvedbama gostovali i brojni porečki dramski amateri. Početkom siječnja 1890. teatar ugošćuje i opernu liriku družine Conti koja izvodi operu Don Pasquale Gaetana Donizzetija i Seviljskog brijača Gioacchina Rossinija.

Kazalište je građeno prema projektu tršćanskog arhitekta Domenica Pulghera. Glavno pročelje ima oblik gotovo pravilnog kvadrata, vertikalno je podijeljeno na tri dijela, s dva uža bočna izdužena dijela te uglova naglašenih rustikalnim kamenom. Središnji dio u prizemlju raščlanjen je na tri velika lučna otvora koja nose masivni stupovi. Godine 1902. kazalište je u potpunosti osvijetljeno svijećnjacima i sigurnosnim svjetlima, 1907. uveden je plin, a 1910. uvodi se i električna rasvjeta. Unutrašnjost su uredili renomirani scenograf Lorenzo Guidicelli i pomoćni slikar Giacomo Rossi iz Trsta.

Tijekom 1910. kazalište u Poreču je nakratko zatvoreno zbog preuređenja koje je vodio općinski tehničar Bernardino Fabro. Tada su rješavani sanitarni čvorovi i ulazno stepenište koje je prošireno po cijeloj dužini za čitavu širinu pročelja i opskrbljeno balustrima od bijelog kamena. Ponovno je otvoreno 19.XI.1910., a tada je Općinsko vijeće imenovalo kazališnu upravu (Direzione Teatrale) koju su činili Angelo Danelon, Giuseppe Antunovich i Lino Crast.

Lina Galli smatra da je kazalište moglo primiti 600 ljudi, ali nacrti pokazuju da su se u galeriji nalazila 64 sjedeća i 55 stojećih mjesta, a u parteru 96 sjedećih i 250 stojećih, što je ukupno 465 mjesta.

Visoka razina kulturne i glazbeno-scenske djelatnosti u Poreču po repertoaru se nije puno razlikovala od programa opernih kuća velikih gradova (Rijeka, Zagreb, Trst), čemu u prilog govore izvedena djela: Bellini: Norma, I Puritani; Bizet: Carmen; Donizzeti: La Favorita, Lucia Lammermoor; Jones: La Geisha; Lehár: Vesela udovica, Il Conte di Lussemburgo; Leoncavallo: I Pagliacci; Ponchielli: La Gioconda; Puccini: Manon, Tosca; Rossini: Seviljski brijač; Strauss: Un sogno di Valzer; Ugolini: Zbor zvona; Velverde: La Gran Via; Verdi: Traviata, Nabucco, Rigoletto, Krabuljni ples, La Forza del destino, Ernani, Trubadur i dr.

Uz dramske predstave, opere i operete, bila je prisutna i značajna glazbena koncertna djelatnost, a prevladavali su talijanski autori i izvođači. Održavana su i brojna tematska predavanja te plesovi i maskenbal. Početkom XX. st., s dolaskom filmova, dvorana kazališta je postala i kinodvorana. Dana 28.XII.1913. godine porečki amateri su vlastitim glazbenim snagama održali koncert povodom stogodišnjice rođenja G. Verdija, a nastupili su domaći orkestar, limena glazba i gradski zbor, s ukupno više od 100 izvođača koje je vodio maestro Orazio Ugolini. Sljedećeg dana održan je komemorativni skup na kojemu je o Verdiju govorio Attilio Tamaro iz Trsta. Tom je prilikom otkrivena i skladateljeva bista koju je izradio Ciro Rossi.

Kazališna je zgrada dograđena s desne strane u stilu koji dijelom odudara od glavne fasade, a kroz vrijeme nekoliko je puta preuređivan interijer. Posljednja temeljita obnova interijera bila je 2006. kada je glavna dvorana gotovo u potpunosti obojana u crno čime je izgubljena ranija reljefnost i slikovitost štukatura, S druge strane bitno je povećan komoditet i tehnička razina opremljenosti. Novouređena dvorana svečano je otvorena 22.XII.2006. Ima 227 sjedećih mjesta u parteru i na balkonu.

Kazalište je i danas u funkciji za scenske i filmske predstave te za razna društvena događanja. U zgradi je i likovna galerija te uprava Pučkog otvorenog učilišta.