Crnobori (Crnobori-Fotez), Marija, glumica (Banjole, 1.X.1918. - Beograd, 21.X.2014.).

Kao djevojčica izbjegla je s roditeljima u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a školovala se za učiteljicu u Istarskom internatu u Zagrebu te uspješno maturirala u Novom Sadu. Njezin glumački talent zapažen je još u školskim recitacijama te je s velikim zanimanjem ondašnjeg direktora Zagrebačkog dramskog kazališta Dubravka Dujšina počela graditi svoje prve dramske temelje. Novoosnovanu Glumačku školu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu upisala je 1939. i odmah se istaknula kao jedna od najboljih polaznika, pokazujući savršenstvo izražavanja te sklad mimike i pokreta.

Po završetku te škole, 1942. postala je članicom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a 1946.-47. igrala je u Narodnom kazalištu u Rijeci. Uloge koje su joj otvorile glumački put bile su Tofanija u Sorbulovoj tragediji Bolesna krv, Milkana u Majstori Rače Stojanova, Lujza u Schillerovoj drami Spletka i ljubav te Vivi u Zanatu gospođe Warren Bernarda Shawa. Prekretnica karijere bila je Krležina drama U agoniji, u kojoj je Crnobori igrala Lauru kojom je osvojila riječku publiku.

Početkom 1948. preselila se u Beograd te postala članicom Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Prva joj je značajnija uloga bila Sonja u Čehovljevoj drami Ujak Vanja. Za nju je dobila Saveznu nagradu za glumu. Slijedile su brojne uspješne uloge: Antigona u istoimenoj Sofoklovoj tragediji 1950., Kandida u istoimenoj drami B. Shawa, a zaigrala je i u Shakespeareovim Kralju Learu, Hamletu, Macbethu i Snu ivanjske noći te Racinovoj Fedri. Od 1952. do 1976. nastupala je na Dubrovačkim ljetnim igrama. Za glavnu ulogu u Goetheovoj drami Ifigenija na Tauridi nagrađena je Oktobarskom nagradom grada Beograda 1960., dobila je 1968. Sterijinu nagradu, a njezina matična kuća dodijelila joj je 1974. plaketu Jugoslavenskog dramskog pozorišta za životno djelo. Mnoge domaće i svjetske role igrala je i u poznatom beogradskom Ateljeu 212.

Za poseban doprinos glumi dobila je mnoga priznanja, među kojima Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, nagradu Dubrovačkih ljetnih igara "Orlando", "Dobričin prsten" kao znak zahvalnosti Saveza dramskih umjetnika Srbije, Sedmojulsku nagradu SR Srbije (1976.).

Glumila je i izvan granica države, u Argentini (Mar del Plata) i Indiji (New Delhi).

Objavila je 1991. knjigu sjećanja Svijet glume, a 2011. zbirku eseja Životić, u izboru Jelene Lužine.

Iako je cijeli svoj život posvetila kazališnim daskama, nastupala je i na velikim i malim ekranima. Prva njezina filmska uloga bila je 1942. u Baroku u Hrvatskoj Oktavijana Miletića, a nastupila je i 1944. u njegovu nedovršenom Radiumu. Od uloga u filmovima najupečatljivije su one u Sofki, Priči o fabrici, Poslednjem danu, Nevjeri, Tuđoj zemlji, Lazaru te Krvavoj košulji. Glumila je i u televizijskim serijama, od kojih je najpoznatija uloga Marije u Crnom snegu.

Snagu recitatorskog izričaja pokazala je u večeri istarske poezije Istarska večera u travnju 1947. recitirajući stihove Mate Balote, kao i recitirajući Balotine pjesme Sipe pive i Dvi daske širom zemlje. Dobila je više priznanja za doprinos očuvanju čakavske poezije, među kojima nagrade "Marko Marulić" i "Mijo Mirković", obje 1971. U glumačkoj karijeri odigrala je više od tristo kazališnih drama, a zbog njezinog značaja za Istru i istarski narod dobila je nadimak Kći Istre.

*rad je nastao u sklopu akcije Žene u Istri - srednjoškolci stvaraju Istrapediju

Slike