Vergerio, Pietro (Piero) Paolo, ml. (il Giovane, latin. Vergerius, Petrus Paulus), pravnik, diplomat i reformatorski biskup (Kopar, 1498. – Tübingen, 4.X.1565.).

Najmlađi od sedmero braće Giovan Battista Vergerija i potomak utjecajne, ali već osiromašene koparske obitelji, kojoj je pripadao i Pietro Paolo Vergerio st. Doktorat iz građanskoga prava stekao je 1524. u Padovi, gdje je potom radio još osam godina. Oženio se 1526. Dianom Contarini, koja je ubrzo umrla.

U pratnji brata Aurelija bio je na Levantu i u Dalmaciji te 1532. u Rimu, gdje je započeo karijeru u službi pape Klementa VII., koji ga je poslao u izaslanstvo u Veneciju. Godine 1533. postao je papinskim nuncijem na dvoru Ferdinanda Habsburškoga, gdje je radio na problemima odnosa s Osmanlijama i na potpori katolicizmu. Želeći postignuti gospodarsku neovisnost, spletkama je neuspjelo nastojao steći prebende. Međutim, i papa Pavao III. potvrdio ga je na dužnosti u Beču kao dio priprema za koncil. Kako je bio prijatelj Pietra Aretina i drugih, posebice mletačkih umjetnika i intelektualaca, došao je u dodir s njemačkim svijetom i njegovim vjerskim problemima, pa i s Martinom Lutherom (1535.), ali tada još nije simpatizirao nove ideje.

Potkraj 1535. vratio se u Rim i surađivao na uređivanju bule kojom je najavljen koncil. Zahvaljujući Ferdinandovu utjecaju postao je 1536. modruškim biskupom, a malo zatim koparskim. Zbog spora s Antoniom Eliom, tajnikom kardinala Alessandra Farnesea, oko mirovine koju mu je biskupija isplaćivala, što je smanjilo ionako slabe biskupske prihode, bio je prisiljen napustiti grad. Iako mu je gospodarski pripomagao brat Giovan Battista, pulski biskup, protivile su mu se i unutrašnje snage u biskupiji. Za dugotrajne potrage za pomoći stupio je u vezu s pojedincima i krugovima u kojima se raspravljalo o novim religijskim idejama. U pratnji kardinala Ippolita II. d’Estea otputovao je 1540. iz Rima u Francusku. Kao izaslanik francuskoga kralja pratio je rad Wormskih i Regensburških kolokvija. Od 1541. do 1544. živio je u Kopru te se unatoč mnogim poteškoćama i napetostima posvetio reformi biskupije.

Postupno je usvajao reformacijske ideje, koje je prihvatio i njegov brat Giovan Battista. Jedan ga je kretski biskup optužio 1543., a predstavnici pet koparskih samostana 1544. da je govorio protiv Crkve i Pape te da je širio reformatorske ideje i sumnjive knjige. Udaljen je iz biskupije i pozvan u Rim 1545., a zatim se uputio u Ferraru i Mantovu, gdje je bio pod zaštitom obitelji Gonzaga. U siječnju 1546. uskraćena mu je prisutnost na Tridentinskom koncilu, gdje je želio da mu sude njegovi sudionici. Protiv njega vodilo se dugotrajno suđenje, a Annibale Grisoni došao je 1548. u Istru voditi protiv njega istragu.

U svibnju 1549. preselio se u švicarski kanton Graubünden (Grigioni), a biskupska čast oduzeta mu je 3.VIII.1549. Tri godine bio je protestantski pastor u Vicosopranu, a 1553. postao je savjetnikom vojvode od Württemberga u Tübingenu. Pokrenuo je intenzivnu tiskarsku i prevoditeljsku djelatnost, šireći reformatorske tekstove i Bibliju na narodnom jeziku, te podupirući i slovenske i hrvatske reformatore, pa su u jednoj godini objavljene četiri slovenske i jedna hrvatska knjiga. Na njegov je nagovor u protestantska izdanja uvedena latinica umjesto gotice. Posljednje godine života posvetio je propagiranju reformacije te putovao u mnoge zemlje. Godine 1558. vratio se u Furlaniju šireći mnogobrojne knjige i susrećući vjernike i prijatelje, došavši sve do Devina.

Književna mu ostavština obuhvaća velik broj kratkih propagandističkih i vjersko-polemičkih spisa, isprva pisanih s katoličkih, a poslije s reformacijskih stajališta. De republica veneta (1526.), Della Camera e statua della Madonna chiamata di Loreto (1554.) i dr. Bio je započeo izdavati sabrana djela, ali je uspio objaviti samo prvi svezak Opera adversus papatum (Tübingen, 1563.).