Zadrugarstvo (zadružni pokret), gospodarski pokret istarskih Hrvata i primorskih Slovenaca unutar nacionalnih pokretā potkraj XIX. st. nastao radi gospodarskog osamostaljenja.

Voditelji nacionalnih pokretā osnivali su u početku novčane kreditne zadruge posujilnice, a zatim i gospodarsko--potrošačke zadruge. Zadrugari su za moguće gubitke jamčili ograničenom, točno određenom svotom (Delitzscheva metoda, nazvana po Hermannu von Delitzschu) ili pak čitavom svojom imovinom, solidarno i neograničeno (Reiffeisenova metoda, nazvana po Friedrichu Reiffeisenu). Prva metoda nastala je na liberalnim zasadama, a druga na kršćansko-socijalnoj ideji.

Zadrugarstvo je legislativno podupirala austrougarska vlada te se najprije razvilo u Sloveniji, odakle potječe naziv posojilnice, odnosno posujilnice. Prva Istarska štedionica i posujilnica ustanovljena je u Kopru 15.V.1884. U Istri je osnivanje zadruga posebno poticao Matko Laginja. Istarska posujilnica osnovana je u Puli 1891., a podružnica u Pazinu 1895. Pazinsku podružnicu vodili su Dinko Trinajstić, Antun Bertoša i Josip Grašić, a potkraj 1896. imala je 780 zadrugara. Istarske novčane zadruge bile su solidarno povezane sa Zadružnom zvezom u Ljubljani. U Puli je 28.III.1903. osnovana Gospodarska sveza, u čijem su Upravnom odboru bili M. Laginja (predsjednik), Ivo Zuccon (zamjenik) te članovi iz Pazina, Berma, Voloskoga, Buzeta, Dobrinja na Krku i Maloga Lošinja. Okupila je tada 19 različitih zadruga, a do I. svjetskog rata mreža zadružnih organizacija znatno je proširena. U Gorici je 1904. utemeljena Goriška zveza gospodarskih zadrug in družtev, a sličan savez u Trstu nastao je 1907. Zadruge su davale zajmove, nabavljale i prodavale robu za skupni račun i osnivale zadružna skladišta. Ulaskom Istre u sastav Italije, vlasti su procijenile da su zadruge oslonac političke i nacionalne samostalnosti hrvatskog i slovenskog stanovništva te su sprječavale njihov rad. Teškoće su nastupile s prekidom veza s centralama u Austriji i Kraljevini SHS, gdje su imale položen novac. S dolaskom fašizma na vlast u zadruge su uvedeni povjerenici, koji su rasipali zadružnu imovinu, odvodeći ih u stečaj. Potkraj 1920-ih zatvoreno je 25 hrvatskih seljačkih posujilnica, a Savez je likvidiran 1931. Zadružni savez u Trstu preustrojen je 1928., kad je preimenovan u Federazione fra le cooperative di credito.

Zadrugarstvo poslije II. svjetskog rata u Zoni B. Poslijeratno bujanje zadruga u Zoni B Julijske Venecije vezano je za utemeljenje dviju seljačkih Kotarskih gospodarskih zadruga u Kopru i Bujama u studenom 1945. Njihov je glavni cilj bio spriječiti špekulacije i rast cijena na tržištu. Sve zadruge različitih vrsta bile su potom uključene u Zadružni savez sa sjedištem u Kopru (poslije Zadružni poslovni savez), utemeljen 17.III.1947., kao gospodarsku organizaciju zadruga u koparskom kotaru (Kopar, Izola, Piran, Marezige, Pobegi, Šmarje, Krog, Puče, Vanganel, Korte i Škofije) i bujskom kotaru Slobodnog Teritorija Trsta / STT (Buje, Umag, Lovrečica, Novigrad, Brtonigla, Krasica, Grožnjan, Završje, Momjan, Kaštel, Sv. Marija na Krasu, Savudrija, Materada i Nova Vas). Potonje su savezu pristupile s prijepisom iz Zadružnoga registra u Labinu. Savez se 10.IX (odnosno 12. IX) 1949. podijelio u Kotarski zadružni poslovni savez u Kopru, odnosno Buje. Postojale su obrtne zadruge (nastajale od 1946.), u koje su bili uključeni stručni radnici, vježbenici, kvalificirani i visokokvalificirani radnici; seljačke radne zadruge (uglavnom 1947.–51.) za obradu zemlje, organizaciju brigadnoga rada i normativnoga sustava s uključivanjem vlasnika posjeda i članova njihovih obitelji; opće seljačke zadruge (1950.–51.), za trgovinu za opće potrebe, razdiobu gnojiva i sjemena. Seljačke su zadruge u Zoni B najviše osnivane 1948. (25.X. bilo je upisano 49 zadruga s 11.184 člana), a potom 1951. dolazi do njihova spajanja i ukidanja seljačkih radnih zadruga. Sve su zadruge imale jednako ustrojstvo utemeljenja, poslovanja i prestanka na temelju službenih novina VUJA, FNRJ, NR Slovenije i NR Hrvatske. Nakon 1954. istarsko je zadrugarstvo postalo dio jugoslavenskoga, a poslije 1990. u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj postavljeno je na temelje tržišnoga gospodarstva.