Bȁjs, kordofono narodno glazbalo na kojem se ton proizvodi gudalom.

Na istarskom području pojavio se prije više od 150 godina vjerojatno iz alpskih krajeva. Nekada su ga izrađivali mnogobrojni domaći majstori, a krajem prošlog stoljeća i početkom ovog tom se djelatnošću u Istri bavio još samo Otavio Štokovac - Rapatočki (1921.- 2006.), svirač na vijulinu i bajsu iz Kolari na Grožnjanštini. Ipak, zahvaljujući susretima bajsista i gunjci oživjela je i gradnja bajsi pa se njome u 2010-im bave u radionici Anđela Bratulića iz Kringe, obitelj Pavletić (poznata po nadimku Vuki) iz Ročkog Polja te Serđo Demark iz Umaga.

Bajs je nešto veći od violončela, a manji od kontrabasa. Ima dvije žice od goveđih crijeva, ugođene u kvintama. Od ostalih se gudačkih glazbala razlikuje po obliku i ulozi mosta (kobilice, konjića). Funkciju dušice kod bajsa ima produženi dio jedne strane mosta, tj. nožica koja se spušta kroz četvrtasti otvor na glasnjači i seže do dna trupa. S obzirom na veličinu i stranu produžene nožice razlikuju se bajsevi oblika viole da gamba, s produženom nožicom na desnoj strani, i bajsevi oblika violončela, s produženom nožicom na lijevoj strani (Dario Marušić). Ton se proizvodi s pomoću kraćega gudala, najčešće domaće izradbe.

Svira se u skupnom glazbovanju, nekada samo s violinom u sastavu zvanom gunjci, poslije i u sastavu s dvjema violinama, violinom i klarinetom, violinom i dijatonskom harmonikom, samo s dijatonskom harmonikom, ali i u različitim drugim instrumentalnim kombinacijama.

Radi očuvanja tradicije i popuralizacije sviranja bajsa 1990. pokrenuta je, na inicijativu Emila Zonte, glazbena manifestacija Z bajson po Istri, koja se na početku održava u Motovunu, potom od 1993. u Buzetu (Z Bajson po Istri - na Subotina, skraćeno Z bajson na Subotina, u okviru istoimene rujanske pučke fešte) te 1998. u Humu (Z bajsun - va Hum), a od 1999. u Draguću (Bajsi u Draguću).

Slike