Urbanizam, unutarnje uređivanje gradova i naselja. U Istri ima povijest dugu kao i sama naselja, gdje je svako naseljeno mjesto nastalo kao rezultat primjene empirijskih ili dedukcijom utvrđenih pravila.

U. u užem smislu riječi, tj. kao zasebna djelatnost, pojavljuje se s ind. revolucijom u drugoj pol. XIX.st. Organički urbanizam predantičkoga razdoblja u materijalnom je smislu prenesen u obliku gradina, a bio je diktiran četirima temeljnim funkcijama: zaštitnom (fortifikacija), rezidencijalnom (stambeni kompleks), gospodarskom (prostori za stoku, skladišta) i duhovnom (ritualni prostor). O rim. urbanizmu može se suditi na temelju dvaju naselja – Poreča (Parentium) i Pule (Pola) – temeljna matrica kojih je preživjela do danas. Poreč je klasičan primjer rim. urbs quadrata, s pravilno postavljenima cardom i decumanusom, forumom, stambenim insulama, te sustavom fortifikacija. Pula je, pak, s urbanističkoga gledišta, iznimka jer su rim. graditelji dosljedno poštovali topos stožastoga brežuljka, na kojem je očito postojalo predantičko naselje, te dalje razvijaju radijalno-koncentrični model naselja, ali sa svim sadržajima kao i u Poreču, čuvajući čak i sr. ritualni akropolski prostor. U rim. doba u. je važna društv. djelatnost, što dokazuje i status zaduženih osoba (edili i duumviri). Kasnoant. i biz. urbanizam uvjetovan je dominacijom rezidencijalne i fortifikacijske funkcije, a javni prostori i građevine bitno se smanjuju (Nesactium iz IV. i V.st., Castrum na Velom Brijunu iz V. i VI.st.). Srednjovj. u. Istre, kao intuitivni proces, razvijao se od X. do XV.st., pri čemu je najveći dio naselja nastao oko utvrđenoga mjesta, uz koji se razvilo trgovište, i to najprije kao otvoren prostor, a potkraj XII. i u XIII. st. kao izgrađeno trgovište sa suburbijem. Takav višestoljetni proces rezultirao je organičkom urbanom morfologijom, toliko karakterističnom da je istar. primjer postao sinonimom za srednjovj. u. na nac. razini. Fortifikacijska funkcija u urbanizmu ponovno je postala iznimno naglašena od XIII. do sred. XV.st., te glavnina sačuvanih fortifikacija potječe iz toga doba. Veći dio manjih naselja (Hum, Draguć, Roč, Boljun, Paz, Tinjan, Gračišće, Barban, Mošćenice, Pićan, Plomin i dr.) ostali su unutar ranosrednjovj. gabarita, dok je npr. Motovun u kasnome sr. vijeku dobio i vanjske fortifikacijske građevine. Iz toga razdoblja iznimka je Svetvinčenat (kaštel Morosini-Grimani s gl. trgom), koji je izrazit primjer renesansnoga planiranja. Barokni u. u Istri nije ostavio dubljih tragova, osim u malim razmjerima (palača, ladanjska), odn. pojedinačnim intervencijama u javnim prostorima (Pula, Labin, Poreč, Rovinj, Umag, Višnjan). Snažan impuls rasta naselja u drugoj pol. XIX.st. nije više mogao biti nadziran komunalnom statutarnom regulativom te su se u većim mjestima (Pula, Poreč, Rovinj) osnivale posebne službe za komunalno uređenje i izgradnju javnih ustanova. Iz planiranja komunalnoga sustava proizišao je i prvi urbanistički plan u Istri, regulacijski plan Pule iz 1900., izradbu kojega je vodio Karl Schwartz, građev. poduzetnik pri gradnji kanalizacijskoga sustava. Iako je taj plan imao vrlo ograničene učinke (uređenje Giardina, četvrt sv.Polikarpa), na određen je način uvjetovao dalji radijalno-koncentrični razvoj Pule tijekom cijeloga XX.st. Manji urbanistički zahvati realizirani su i u Rovinju, Poreču i Umagu. Hortikulturno planiranje također je dalo kvalitetne rezultate (parkovi Punta Corrente i otok Sveta Katarina u Rovinju, otočje Brijuna, Kaiserwald u Puli). Za tal. vladavine konsolidirana je strukovna organizacija (komora inženjera osnovana je 1926), a realizirani su i veliki urbanistički projekti u Raši (G. Pulitzer Finali) i Podlabinu (E. Montuori), a 1934–42. i za Pulu je bio izrađen novi urbanistički plan (L. Lenzi, E. Trolis, 1936) te više urbanističkih projekata manjeg opsega. Nakon II.svj. rata, u novim uvjetima društv. planiranja, u. se razvijao kao organizirana i zakonski regulirana djelatnost, zajedno s prostornim planiranjem. Ubrzani procesi industrijalizacije i deagrarizacije potaknuli su snažan urbanistički rast, koji je bio reguliran iznimno velikim brojem urbanističkih planova i projekata. Od 1960-ih do 1990-ih bilo je izrađeno više od 200 planova, nastalih suradnjom općina, samoupravnih interesnih zajednica stambeno-komunalnih djelatnosti, turist. tvrtki i velikih projektantskih društava (Urbis 72 iz Pule, Urbanistički institut Hrvatske iz Zagreba, Urbanistički institut Rijeka i dr.). U tome radu sudjelovali su planeri: D. Matticchio, D. Radolović, F. B. Ancelj, A. Krizmanić, B. Lazar, M. Salaj, J. Blažević-Perušić, J. Matijević, I. Emili, R. Miščević, D. Bradić i dr. Posebnu važnost ima izradba generalnih urbanističkih planova (GUP), započeta 1960-ih za Pulu, zatim za Pazin 1965., za Novigrad i Umag 1966., Poreč i Buje 1968., Buzet 1969., a prvi ciklus završava s Rovinjom 1977. Tako organiziran sustav nije, međutim, dao i odgovarajuće rezultate u dostignutoj kakvoći realizacije, pa većem dijelu novoizgrađenih naselja u funkcionalnome smislu nedostaje integrativnih javnih sadržaja, a u oblikovnome smislu urbanog identiteta. U situaciji tržišnoga gospodarstva od 1990-ih u. je stalno izložen pritisku zahtjeva za maksimalnom komercijalizacijom građev. zemljišta, a strukovna organizacija urbanista ulazi u područje privatnoga poduzetništva te se atomizira u mnoštvo manjih tvrtki, koje tek djelomično uspijevaju zadovoljiti zahtjeve investitora, zahvaljujući i primjeni novih tehnologija (CAD i GIS) u planerskom procesu.