Tršćanska i koparska biskupija (lat. Dioecesis Tergestina et Iustinopolitana), povijesna katolička biskupija sa sjedištem u Trstu.

Utemeljena je bulama pape Lava XII. Locum beati Petri (1828.) i Pia VIII. In superimenti (1830.) te po želji cara Franje I., koja se temeljila na habsburškoj tradiciji da se biskupske granice usklađuju s političko-upravnima granicama. Nastala je združivanjem Tršćanske biskupije, kojoj je pripojena tada ukinuta Novigradska biskupija, i Koparske biskupije. Obuhvaćala je srednju i sjevernu Istru s Trstom i dijelom Krasa, s više od 70% stanovnika Istre. Činili su je tršćanski dekanati Buzet (10 župa), Dolina (3), Jelšane (3), Kastav (6), Kršan (10), Oprtalj (5), Pazin (11), Pićan (7), Trst (5) i Umag (7) te koparski dekanati Kopar (3), Krkavče (3), Osp (3) i Piran (3). Pripadala je Goričkoj nadbiskupiji. Imala je 228.601 stanovnika, od toga 148.686 u Istri (shematizam iz 1842.).

Kako bi uspostavili tjesniji odnos s hrvatskim i slovenskim stanovništvom, austrijski su carevi Vatikanu predlagali uglavnom biskupe slavenskog podrijetla, među kojima su vrlo utjecajni bili Juraj Dobrila (1875.–82.), Ivan Nepomuk Glavina (1882.–96.) i Andrej Karlin (1910.–19.), koji su bili imenovani i u sastav Istarskoga sabora. Za talijanske uprave u Istri biskupima su bili imenovani prelati naklonjeni talijanskim vlastima (s iznimkom Furlana Alojzija Fogara), npr. Angelo Bartolomasi i Antonio Santin.

Združena biskupija djelovala je do 17.X.1977., kada su bulom pape Pavla VI. Prioribus saeculi i ukinućem apostolskih administratura njezini dijelovi priključeni Porečkoj i pulskoj, Riječkoj, Koparskoj i Tršćanskoj biskupiji, koje su se oblikovale unutar novih državnih, odnosno republičkih granica.