Iredentizam (lat. redimere: otkupiti, osloboditi, izbaviti; tal. irredentismo, od irredento: neizbavljen, neslobodan, neoslobođen), pokret nastao u doba ujedinjavanja Italije u XIX. st., kojemu je cilj bilo oslobođenje, odnosno priključenje svih krajeva koji su prema poimanjima talijanske nacionalne ideologije trebali pripasti Italiji.

Tada su oblikovane i riječi koje označuju naziv pokreta (irredentismo) i njegove sljedbenike (irredentisti). Bio je usmjeren u prvom redu na teritorij u sastavu Habsburške Monarhije i Francuske, vlast kojih je označavana tuđinskom. Njegovi pripadnici svako talijansko nacionalno gibanje poistovjećuju sa svojim pokretom, pa tako govore o iredentističkom pokretu 1848. i 1849., ali se on formirao i dobio zamah tek 1860-ih, i to uglavnom u zakonitim okvirima i koristeći prostor djelovanja što ga je omogućivao upravo oživjeli parlamentarni sustav u Habsburškoj Monarhiji.

Dodatni zamah (stvaranje političke emigracije, razbuktavanje agitacije i dr.) dali su mu rat Monarhije s Italijom 1866. i potpora koju je pokret dobivao od talijanskih visokih državnih krugova. U Napulju je 1877. Matteo Renato Imbriani osnovao udrugu Associazione pro l’Italia Irredenta, koja je predvodila pokret. Raspuštena je 1882. za premijera Francesca Crispija, prilikom pristupanja Italije Trojnomu savezu (s Austro-Ugarskom i Njemačkom). Vodeću ulogu potom preuzima udruga Pro Patria, osnovana 1885. Austrijske su je vlasti raspustile 1890., a od sljedeće godine iredentističku djelatnost predvodi Lega Nazionale. Glavnina djelovanja odvijala se legalno u okviru austrijskog sustava, u uredno registriranim gospodarskim (štedionice, proizvodne i potrošačke zadruge), kulturnim (prosvjetne zaklade, literarni kružoci, pjevačka društva, amaterske kazališne družine) i sportskim udrugama (biciklistička, strjeljačka, planinarska i druga društva). Unutar tako široka pokreta i spektra aktivnosti nalazile su se i ekstremne skupine. Osobito pogodna sredina za ekstremnije ideje i akcije bile su gimnazije (npr. 1882. Tršćanin Guglielmo Oberdan i Izolanin Donato Ragosa pripremali su atentat na cara Franju Josipa I.).

U početku je pokret uživao punu promidžbenu i materijalnu potporu talijanske države, no ona gotovo u potpunosti prestaje pristupanjem Trojnomu savezu, kad su zahtjevi prema teritoriju saveznice Austro-Ugarske službeno morali biti stišani. Agitacijska se aktivnost iznova rasplamsala tijekom I. svjetskog rata, osobito nakon potpisivanja Londonskog ugovora i ulaska Italije u rat 1915. Talijanskim oružanim snagama pridružilo se tada više od 2.100 dragovoljaca iz Austrijskoga primorja (polovicu su činili Tršćani, bilo je 410 Istrana, 111 Riječana i 215 Dalmatinaca), od kojih su 302 poginula, a 322 bila ranjena.

Nakon rata i talijanskih teritorijalnih proširenja na istočnoj obali Jadrana (Saint-germainski ugovor; Rapallski ugovor), nositelji iredentizma držali su da je zadaća pokreta u glavnini ispunjena, pa se prestaju deklarirati iredentistima. Osnivana su društva »za pomoć oslobođenoj Italiji« (Opera Nazionale di Assistenza all’Italia Redenta), no dio političke javnosti i dalje je mislio da pobjeda u ratu nije bila potpuna i da Italija nije teritorijalno zaokružena, što će do izražaja doći osobito u II. svjetskom ratu.

Pojam iredentizma postupno je poprimio znatno šire značenje od naziva za pokret iz XIX. i početkom XX. st. te u međunarodnim razmjerima negativno označuje svaki pokret kojemu je cilj priključenje dijela druge države zbog povijesnih, kulturnih ili etničkih razloga. Tako se i u hrvatskom publicističkom i političkom žargonu iredentističkima označuju pokreti, udruge ili pojedinci iz Italije koji u novije doba iznose određena stajališta o pripadnosti istočne jadranske obale.