Trst (tal. Trieste), grad i luka u istoimenom zaljevu na obali Jadranskoga mora, u sjeveroistočnoj Italiji (45°39′N; 13°48′E); 202 123 stanovnika (2011.).

Upravno je sjedište gradske vlasti, pokrajinske vlasti (Provincia di Trieste) i regionalne vlasti Furlanije–Julijske Venecije (Regione Friuli–Venezia Giulia), financijskih, osiguravateljskih i drugih ustanova.Važno prometno središte, na susretištu jadranskoga plovnog puta i srednjoeuropskih pravca prema moru. Sa zaleđem se povezao 1857. izgradnjom željezničke pruge Beč–Trst. Veliko lučko središte s trgovačkim, industrijskim i putničkim terminalima. Današnja Tršćanska luka zaprema cijeli obalni pojas ispred grada, od sjeverozapadne periferije do kraja Miljskoga zaljeva na jugoistoku u približnoj duljini od 12 km. Lučki kompleks obuhvaća trgovačku i industrijsku luku.

U Trstu je sjedište rafinerije nafte, terminala za Transalpski naftovod (Trst–Ingolstadt u Njemačkoj), brodograđevne industrije, tvornice brodskih strojeva, elektrotehničke, prehrambene, duhanske industrije te proizvodnje cementa i kemijsko-farmaceutskih proizvoda. Trst je godinama imao lučki promet kao i okolne luke (Venecija, Kopar, Rijeka), a nagla je prekretnica nastupila 1967. izgradnjom transalpskoga naftovoda (TAL) Trst–Ingolstadt, s ogrankom do Schwechata Beča (dovršen 1979.), pa od 1968. promet tršćanske luke naglo raste i osjetno premašuje lučki promet susjednih luka, dosegnuvši 1979. dotad najviših 41,7 mil. t. Nakon toga, zbog naftne krize u svijetu i smanjenja uvoza nafte ukupni lučki promet opada (do 26 mil. t) a tek 1985. pokazuje blagi porast (28 mil. t) te do 1999. doseže maksimum od 51,9 mil. t. U 2000. lučki promet se smanjio na 47,6 mil. t, u 2001. na 43,6 mil. t. U strukturi lučkoga prometa u 2001. najveći udio 36,7 mil. t je uvoz nafte, 1,6 mil. t ugljena te 1,2 mil. t ostalih minerala.

Trst je i trgovačko središte kojemu su 1970-ih i 1980-ih dolazili stanovnici tadanje Jugoslavije u »kupovni turizam«.

Središte je kulturnoga i znanstvenog života s muzejima (gradski muzej, lapidarij, prirodoslovni muzej, muzej Revoltella i dr.), galerija, knjižnica i kazališta. Jaki izdavački centar (knjige i novine). Sjedište sveučilišta utemeljenoga 1877. Na rubu grada sjedišta su dviju međunarodnih znanstvenih ustanova: Međunarodnoga centra teorijske fizike (osnovan 1964. u Miramaru) i Znanstvenoga i tehnološkoga parka (osnovala agencija OUN-a u Padricianu).

Prapovijesni početci naselja Tergeste nisu jasni, ali ono je već postojalo u posljednjim st. pr. Kr. Rimljani su ga zauzeli u II. st. pr. Kr., i na tome mjestu osnovali istoimenu koloniju (oko 52. pr. Kr.), kojom je prolazila cesta Aquileia – Parentium – Pola. U kasnoantičko i ranosrednjovjekovno doba promijenio je nekoliko gospodara (Goti, Bizant, Langobardi), a 788. došao je pod vlast Franaka. Tršćanski biskup dobio je 948. feudalnu vlast nad gradom; on se dalje razvijao kao slobodna komuna te se nastojao odupirati nasrtajima drugih feudalaca i Venecije, koja ga je više puta pokušala podložiti svojoj vlasti. Nastojeći izbjeći Mlečane, Trst je 1382. priznao vlast Habsburgovaca, koji su tako dobili važnu luku i izlaz na more.

Značaj Trsta porastao je tek u XVII. i XVIII. st., kad je moć Venecije znatno opala, a 1719. dobio je status slobodne luke. Za francuske vlasti dio je Ilirskih pokrajina, a zatim je ponovno pod austrijskom upravom. Statutom iz 1850. dobio je široku autonomiju iako još podređen Beču, tada počinje njegov nagli razvoj. Postao je najvažnijom srednjoeuropskom izlaznom lukom na Sredozemlje te se opseg lučkoga prometa višestruko povećao. Uključivanjem u austrijsko carinsko područje 1891. oduzet mu je statut slobodnoga grada, ali se i dalje razvijao te je 1913. imao 247 000 stanovnika. Znatnu je ulogu u tom imalo slovensko i hrvatsko šire zaleđe, koje mu je gravitiralo od Postojne do Buzeta i Portoroža, pa i šire.

Glavnu su ulogu u političkom i javnom životu imali Talijani, koji su na svaki način nastojali da Trst, Istra i Dalmacija postanu talijanske zemlje (iredentizam). Došavši 1918. u sklop Italije, Trst je stagnirao jer je izgubio prometnu važnost u povezivanju Sredozemlja sa srednjom Europom, budući da je tršćansko prirodno-geografsko zaleđe ostalo u drugim državama. Talijanski je nacionalizam provođenjem nasilne talijanizacije tršćanskih Slovenaca (spaljeni Narodni dom, Radnički dom, tiskara Dela) i represijom proširio društveni antagonizam, što su ga pojačali fašizam i nacizam nakon kapitulacije Italije.

Od ulaska postrojba Jugoslavenske armije u Trst 1.- 2.V.1945. do njihova povlačenja 12.VI. bez suđenja je ubijeno mnogo građana, uglavnom optuženih za kolaboracionizam ili »klasno neprijateljstvo«. Osnutkom Zone A i Zone B Julijske krajine Trst su zaposjele savezničke postrojbe, a zatim je, 1947., stvoren Slobodni Teritorij Trsta (STT) od područja grada s okolicom i sjeverozapadnog dijela Istre. Postojao je do 1954., kad je Londonskim memorandumom podijeljen između Italije i Jugoslavije tako da je Trst pripao Italiji.

U Trst su se slijevale i mnogobrojne izbjeglice iz Istre (egzodus), tako da je netrpeljivost u gradu bila još dugo vrlo jaka. Liberalizacijom graničnoga režima 1960-ih stanje se postupno smirivalo, a Osimskim sporazumima 1975. granice su konačno dogovorene. Grad je 1970-ih i 1980-ih postao stjecištem velikoga broja građana tadanje Jugoslavije, koji su u njemu nabavljali robu široke potrošnje (potrošačko društvo).

Iako je Trst razvio dobre prometne veze s nekadašnjim srednjoeuropskim zaleđem (Austrija, Njemačka), u koparskoj i riječkoj luci dobio je konkurenciju. Poslije pada Berlinskoga zida Trstu se otvaraju nove perspektive razvitka zbog komunikacije prema novim tržištima.

http://www.trieste.com/