Ilirske pokrajine (franc. Les Provinces Illyriennes), upravno-teritorijalno područje sastavljeno uglavnom od nekih hrvatskih i slovenskih zemalja (1809.–13.).

Na temelju Šenbrunskog (Schönbrunnskog) mira (1809.) Napoleon je od Habsburgovaca izvojevao znatne teritorijalne ustupke, koje je, uz neke prethodne stečevine, u listopadu 1809. udružio u Ilirske pokrajine. One su obuhvaćale bivšu mletačku i austrijsku Istru, dio civilne Hrvatske južno od Save, šest pukovnija Vojne krajine južno od Save, bivšu mletačku Dalmaciju, teritorij netom ukinute Dubrovačke Republike, Boku kotorsku, Kranjsku, Goričku, zapadnu Korušku, odnosno okružje Beljak (Villach), dio Tirola te Trst. Upravno središte i sjedište glavnog guvernera bilo je smješteno u Ljubljani. Ilirske pokrajine održale su se do jeseni 1813., kada ih je zauzela austrijska vojska. Formalno su vraćene Habsburškoj Monarhiji zaključcima Bečkoga kongresa (1815.).

Ilirske pokrajine nisu bile neposredno u Francuskome Carstvu, nego su činile zasebnu cjelinu. Na čelu uprave nalazio se glavni guverner, maršal Marmont (Auguste Frédéric de, 1774.-1852.), a budući da je bio djelatni časnik, stalno je izbivao zbog vojnih poslova. Administracija je imala nešto izraženiju autonomiju samo u obnašanju sudbene vlasti.

Upravljanje su dodatno otežavale različite upravne tradicije u pojedinim krajevima te različiti dosezi društveno-gospodarske modernizacije (od Trsta i Rijeke, koji su gotovo čitavo stoljeće uživali posebne pogodnosti kako bi postali zamašnjakom gospodarskoga razvoja, preko krajeva s umjereno uznapredovalom modernizacijom gospodarstva do onih izrazito zaostalih). Povrh toga, upravne mjere glavnog guvernera pokazale su se neuspješnima pa od jedinstvenoga sustava uprave za tako heterogeno područje nije bilo moguće očekivati optimalnu učinkovitost. Stoga su razumljivi procvat krijumčarenja (čemu je dodatno pogodovala situacija na međudržavnome planu), povećanje broja pljačkaških skupina (unatoč vrlo strogim mjerama) i opće gospodarsko mrtvilo.

Nakon razdoblja degradacije 15.IV.1811. objavljen je Napoleonov Organizacijski dekret, koji glavnom guverneru ostavlja vojne i smanjuje upravne ovlasti, ustrojava Ilirske pokrajine na načelu jedne vojne upravno-teritorijalne jedinice (Vojna Hrvatska) i šest civilnih (Koruška, Kranjska, Civilna Hrvatska, Dalmacija, Dubrovnik i Istra). Pokrajina Istra nastala je spajanjem mletačkog i austrijskog dijela te pripajanjem Trsta i dijela Krasa, a upravno joj je središte bilo u Trstu. Na čelu svake pokrajine bio je intendant, koji je imao ovlasti prefekta u francuskim departmanima. U sklopu modernizacije uprave uveden je niz zakona iz Francuskoga Carstva (Napoleonov zakonik, Kazneni zakon), uslijedilo je poboljšanje poreznoga sustava, a uvedene su i carinske olakšice. Međutim, prekomjerno iskorištavanje podanika (sredstva za ratne potrebe, neracionalna uprava) dovelo je do nezadovoljstva i seljačkih nemira.

Razdoblje francuske vladavine obilježila je modernizacija prometne infrastrukture (ceste). Na području od 54 998 km2 najbrojniji su bili Hrvati (u Istri, Civilnoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Dubrovniku i Vojnoj Hrvatskoj) i Slovenci (u Koruškoj, Kranjskoj i Istri), ali bilo je i Talijana, Nijemaca i drugih. Službeni jezik bio je francuski, ali u upravi se s jednakom naklonošću gledalo na sve zatečene jezike, što je tijekom narednih desetljeća bilo podlogom za nacionalne pokrete, i to napose one čiji jezici do tada nisu bili zastupljeni u državnoj upravi. Uvođenje »ilirskoga« kao nastavnoga jezika u školama pozitivno će utjecati na nacionalno-integracijske procese kod Hrvata i Slovenaca.