Triještȋna ili triještȋnka (tal. Triestina: Tršćanka), uobičajeni naziv za dijatonsku harmoniku koja se od 1862. izrađivala u Trstu u radionici Angela Plonera i njegovih nasljednika, a poslije i kod drugih majstora (Giusto Supancich, Giuseppe Ladich - Pepi Ciccio, Giuseppe Miklavcich [Micali], Valentino Tominec i dr.).

U Istri je najčešće nazvana prema gradu porijekla - armonica triestina (armȍnika/armȕnika triještȋna, tršćanska harmonika), odnosno samo triestina, triještȋna, triještȋnka, po prvom graditelju nerijetko i plȍnerica, a ponegdje botunȁra.

Triještina je lako prenosivo maleno glazbalo (s 25 dugmeta i 8 ili 12 basova), na kojem se može naučiti svirati za nekoliko tjedana. U Istri se počela više širiti nakon 1918. i ubrzo se udomaćila, osobito u nekim sjevernim i zapadnim krajevima (Buzešćina, Koparština i dr.). Ima oštar zvuk i namijenjena je uglavnom svirci za ples, poglavito plesovima iz alpskoga etnografskog prostora sjeverne Italije i Austrije (mafrina, šetepaši, marča, polka, valcer i dr.). S vremenom su svirače na triještini prihvatili i gunjci.

U drugoj polovici XX. st. u Istri su se pojavile novije harmonike i postupno zamijenile triještine. Stoga je Kulturno-umjetničko društvo (KUD) Istarski željezničar (2010. promijenilo je ime ŽKUD "Renato Pernić", po etnomuzikologu rođenom na Rošćini) pokrenulo 1989. specijalizirani festival posvećen oživljavanju i njegovanju svirke na triještini Z armoniku v Roč, koji je postao međunarodnim, a na kojem najosebujniji svirači i sviračice dobivaju i titule Muškardina i Muškardinke trieštine. Njezinoj popularnosti pridonijele su i emisije Radio Kopra (1986.–87.)., kao i susreti svirača na tradicionalnim glazbalima - Pišćaci i gunjci u Marušićima i Bajsi u Draguću (ranije u Motovunu, Buzetu i Humu).