Tentor, Ante (Antun), književnik (Cres, 12.I.1860. – Pula, 10.VIII.1910.).

U rodnome mjestu pohađao talijansku pučku školu, u Rijeci gimnaziju, a pravo studirao u Zagrebu, Grazu i Beču. Od 1885. bio je u državnoj službi u Trstu, Cresu, Puli, Sežani i Lošinju, ponovno u Puli od 1893., a 1898. postao je tajnikom okružnoga suda u Rovinju te 1906. i sudbenim savjetnikom. Za studija prava u Zagrebu upoznao se s Matkom Laginjom, Augustom Šenoom i Đurom Deželićem te je bio u redovima pravaške mladeži. Prve je tekstove objavio u Vijencu i pravaškoj Slobodi. S Augustom Harambašićem uređivao je almanah Hrvatska, u kojem je tiskao podulju romantičarsku pripovijest Lijepa Mare (1881.). Priče, prikaze, feljtone te anonimne dopise Iz zapadne Istre objavljivao je u Supilovu Novom listu, a surađivao je i s Vjekoslavom Spinčićem, promičući u djelima vlastiti društveni i politički angažman. Idejni je prvak književnog realizma u nas, a 1882. u Vijencu je priredio tekst Edmonda De Amicisa o Émileu Zoli.

Tematizirajući gospodarske promjene, društveno raslojavanje, nacionalnu problematiku, političke borbe, ljubavne zaplete, sudbine domaćih ljudi ugroženih tuđinskom vlašću, u časopisima i novinama objavio je pripovijesti te putopisne crtice: Creske pričice (1880.), Ljubav i korist (1881.), Na ogranku (1882.), Naše slike – Šjor Rošo (1886.), Čudak (1891.), Prevario cesara (1894.), Istarske crtice (1904.), Jelica nelomljena grana (1906.), Krv nije voda (1907.), dulju pripovijest Na udaru bure (1908.) i dr. Uveo je zapadnu Istru s prijelaza XIX. u XX. st. u hrvatsku književnost. Objelodanjen mu je roman Beg Mirko (1904., i. e. 1905.) te dva istarska romana Suvišna usta i Ljubav na prijevaru (1904., i. e. 1905.).