Hrvatski nacionalni pokret (hrvatski narodni preporod) u Istri, nacionalni pokret istarskih Hrvata od 1860-ih do početka XX. st.

Početnim razdobljem procesa hrvatske nacionalne integracije u Istri smatra se razdoblje od 1830-ih do početka 1860-ih, koje je obilježeno prodorom ideja ilirizma i početkom smišljenoga rada na ostvarivanju nacionalnih ciljeva. Početna neorganiziranost i neusklađenost na području većega, zapadnog dijela istarskog poluotoka došla je do izražaja tijekom političkih previranja revolucionarne 1848. To prije svega valja pripisati malobrojnosti pripadnika hrvatske građanske (intelektualne i ekonomske) elite, koja je bila pokretač i nositelj nacionalnointegracijskih ideja. Na izborima za Carevinsko vijeće zapadno od Učke nije ni istaknut hrvatski kandidat. Suprotno tomu, u liburnijskom dijelu Istre hrvatska je elita bila dobro organizirana, što dokazuje i pobjeda hrvatskog kandidata Josipa Vlaha iz Kastva u izbornom kotaru Podgrad–Volosko–Belaj.

Od uvođenja parlamentarnoga života, odnosno od uspostave Pokrajinskoga sabora (Istarski sabor) 1861., kontinuirano se djelovalo na ustrojavanju hrvatskog nacionalnog pokreta. U Saboru se ono manifestiralo kroz borbu za ravnopravnost hrvatskog jezika u upravi. Na početku 1870-ih pokrenuta je Naša sloga, glavni preporodni list, organiziraju se masovna okupljanja na kojima se raspravlja o nacionalnoj problematici (tabori).

Razdoblje od 1860-ih do početka XX. st. smatra se središnjom ili odlučnom fazom integracije suvremene hrvatske nacije u Istri. Obilježena je institucionalnim i sustavnim širenjem nacionalne svijesti. Nositelji hrvatskoga nacionalnointegracijskog programa razlikuju se generacijski i po političkom programu. Prva generacija (narodnjačka), koju su predvodili Juraj Dobrila, Dinko Vitezić i Mate Bastian (Matko Baštijan), vodila je pokret u duhu jugoslavenske ideologije đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera i zanosila se idejom ujedinjenja svih Južnih Slavena.

Od 1880-ih nastupa druga generacija preporoditelja (pravaška), predvođena Matkom Laginjom, Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem, koja je slijedila pravašku ideologiju Ante Starčevića, ali uz neke prilagodbe istarskim prilikama. I istarski su se pravaši zanosili vizijom velike Hrvatske u koju bi bila uključena i Istra, bili su protuaustrijski i protunjemački orijentirani, bili su protivnici dualizma, ali su priznavali postojanje slovenskog naroda i s njegovim predstavnicima aktivno surađivali u organizaciji nacionalnog pokreta.

Razdoblje stagnacije ili međufaza nacionalne integracije počinje s dobrim rezultatima na izborima za Carevinsko vijeće 1907., kad se manifestiralo nejedinstvo hrvatskoga nacionalnog pokreta. Završna faza nastupa s masovnim ustankom nakon kapitulacije Italije 1943., a završava sa stvaranjem samostalne hrvatske države 1991.