Šume, zajednice biljnih organizama kojima drveće daje osnovno obilježje.

Na području Istarske županije, Cresa i Lošinja te Opatije i Matulja pokrivaju površinu od ukupno 146 534 hektara (ha); od toga su 79 672 ha privatne šume, 66 349 ha državne šume (obrasla površina), kojima gospodari trgovačko društvo Hrvatske šume – Uprava šuma Podružnica Buzet (UPŠ Buzet), i 513 ha šume Nacionalnoga parka Brijuni (Brioni) pod upravom istoimene javne ustanove.

Šumovitost cijelog područja iznosi 40% u Istri te 38% na Cresu i Lošinju, a na području Opatije i Matulja čak 61%. Stvarni postotci šumovitosti veći su od prikazanih jer su u privatne šume uvrštene površine koje se u katastru zemljišta vode pod kulturom šuma, ali ne i površine apsolutno šumskih zemljišta koje se vode pod katastarskom kulturom pašnjak i koje su danas, pedesetak godina nakon prestanka paše, obrasle ili zarašćuju prirodnom vegetacijom – šumom.

Šume obuhvaćaju površine od morske obale do vrhova Ćićarije i Tramontane na Cresu. Raznolikost klimatskih, reljefnih, geoloških i edafskih prilika prati i raznolikost vegetacijskoga pokrova. Većina šuma pripada sredozemnoj vegetacijskoj regiji, samo najviši planinski predjeli i sjeverne strane Učke i Ćićarije pripadaju eurosibirsko-sjevernoameričkoj regiji. Vegetaciju područja UŠP Buzet proučavali su suradnici Instituta za šumarska i lovna istraživanja NRH iz Zagreba pri izradi Perspektivnog plana šumarstva za područje općina Pazin, Motovun i Žminj (1956.), te Instituta za šumarska istraživanja iz Zagreba prilikom izrade studije Ekološko--gospodarskih tipova šuma Istre (1973.).

Uski obalni pojas Istre te Lošinj i južni dio Cresa pripadaju eumediteranskoj zoni s vazdazelenim šumama. Samo na otoku Lošinju nalaze se manje površine zajednice hrasta oštrike i crnoga jasena (Fraxino orni–Quercetum cocciferae) i čista šuma hrasta crnike s mirtom (Myrto–Quercetum ilicis). Većinu crnikovih šuma čine zajednice hrasta crnike i jasena (Fraxino orni–Quercetum ilicis) i hrasta crnike i crnoga graba (Ostryo–Quercetum ilicis). Crnika što se pojavljuje na strmim vapnenim stijenama duž kraškoga prijeloma iznad željezničke pruge Buzet – Lupoglav – Kožljak i kod Istarskih toplica svjedoči o većoj raširenosti crnike u toplijem razdoblju Zemljine prošlosti.

Veći dio Istre i preostali dio otoka Cresa u submediteranskoj su zoni s klimatsko-zonalnim listopadnim šumama hrasta medunca i bijeloga graba (Querco–Carpinetum orientalis) te hrasta medunca i crnoga graba (Ostryo–Quercetum pubescentis). Unutar te zone u dolini rijeke Mirne nalaze se šume azonalnih zajednica šume hrasta lužnjaka i velike žutilovke (Genisto elate–Quercetum roburis) te šume hrasta lužnjaka i običnoga graba (Carpino betuli–Quercetum roburis). Na flišnom području srednje Istre i na sjevernom dijelu Cresa raznolikost staništa i vegetacije još je veća, te se na tim područjima uz spomenute klimatsko-zonalne zajednice nalaze i azonalne zajednice šuma hrasta medunca s beskoljenkom (Molinio–Quercetum pubescentis), šume pitomoga kestena (Querco–castanetum submediterraneum) i druge. Šume toga područja još nisu istražene. Bukva se na flišnom području, kraj sela Iveći, u Borutskoj i Cerovljanskoj vali i oko Kubretona i Vrnjaka spušta do 250–300 metara nadmorske visine. U Istri su najočuvanije šume na području Učke i Ćićarije. To je područje paramediteranske zone eurosibirsko-sjevernoameričke regije sa primorskom šumom bukve (Seslerio–Fagetum sylvaticae) i bukovom šumom s crnim grabom (Ostryo–Fagetum sylvaticae).

Zdravstveno stanje prirodnih šuma na području UŠP Buzet je dobro, nema pojave sušenja u sastojinama autohtonih vrsta drveća. Od biljnih štetnika na hrastovima se javljaju gubar (Lymantria dispar), hrastova savijača (Tortrix viridana) i mrazovci (Hybernia defoliaria i Operophtera brumata), koji u hrastovim sastojinama mogu prouzročiti golobrst; na borovima borov četnjak (Thaumetopoea pityocampa) i potkornjaci (Ips sp.). Stanje je teže kod unesenih crnogoričnih vrsta. Na području Šumarije Poreč uneseni američki borovac suši se vjerojatno zbog gljive mednjače, koja napada korijenov sustav, a širi se i u drvo; kod zelene duglazije pojavilo se sušenje što ga je uzrokovala gljiva Sphaeropsis sapinea, koja napada i crni bor na plitkim tlima za sušnih godina. Nizozemska brijestova bolest koju uzrokuje gljiva Ophiostroma ulmi a širi se brijestovim potkornjacima, gotovo je uništila brijestove. Pitomi kesten je pak razvio imunitet i počeo je pobjeđivati rak kestenove kore. Od štetnika i bolesti stradavaju zapravo fiziološki oslabljena stabla i sastojine. Neki od uzroka fiziološkoga slabljenja stabala su npr. dugotrajne suše, onečišćenje zraka, kisele kiše.