Šumarstvo je gospodarska grana koja se bavi uzgojem i korištenjem šuma.

Čovjek je oduvijek koristio šume kao izvor goriva i građevnoga materijala.

Šume u Istri dugo su pod utjecajem čovjeka i njihovo je današnje stanje odraz gospodarske aktivnosti i prirodnoga razvoja. Smanjivanje površine i degradacija prostranih očuvanih prirodnih šuma kojima su bila obrasla tla u Istri počelo je prije klasične antike porastom broja stanovnika i razvojem stočarstva, a pojačani su u antičko doba razvojem poljoprivredne proizvodnje, brodarstva i trgovine. U srednjem vijeku, što je bilo manje drva, to je većom postajala briga za očuvanje šuma.

S porastom potreba za drvom stroži su bili propisi o čuvanju šuma i osiguranju opskrbe građevnim i ogrjevnim drvom, osobito u mletačkoj (venecijanskoj) Istri. Šume i pojedino drveće korisno za mletački Arsenal bili su pod općim i strogim nadzorom mletačkih vlasti – Savjeta desetorice i providura za drvo i šume. Od XIII. st. bilo je zabranjeno u lukama sjeverno od Zadra i Ravene utovarivati na brodove drvo ako ti brodovi ne plove u Mletke. Najpoznatiji su mletački katastici šuma i raspoloživoga drva u Istri iz 1566 (providur Fabio da Canal) i iz 1776. (Vincenzo Morosini). U potonjem su popisane 4.174 šume i dijelovi šuma različitih vlasnika, neovisno o svrsi kojoj je moglo poslužiti njihovo drvo. Oko 1590. u pročelje gradske palače u Puli uklesan je natpis sa zabranom sječe i paše u šumama javnoga značaja: Magran ispod Šišana, Kaval ispod Krnice i Kvankve ispod Mutvorana. Zakon o šumama za mletačku Istru donesen je 22.XI.1777. i 23.IV.1778. na temelju Morosinijeva izvješća; tiskan je dvojezično.

U Pazinskoj knežiji donesen je 1541. šumski red za Istru, Furlaniju i Kras i naputci u svezi s trgovinom drvom. Sadrži odredbe o iskorištavanju šuma, o postupanju sa šumama, o načinu i postupku davanja šuma u zakup ili na upravljanje, o kaznama za prekršitelje propisa, o zabrani krčenja šuma i reguliranju paše, sve u nastojanju za što većim prihodom od tih šuma. U naputku za trgovinu drvom nalazi se i podatak da su Mleci trošili godišnje 360.000 vozova ogrjevnoga drva te da bi se jedna trećina od te količine mogla izvesti u Mletke iz šuma na koje se odnosi šumski red, što bi kraljevskoj blagajni osiguralo stalne prihode.

Za mletačke je vladavine na području Istre radi potreba mletačkog Arsenala za drvom ustanovljen institut »rezervata«, pod kojim je bilo 2.800 rali (1.611 ha) hrastovih šuma u Motovunskoj šumi, 787 rali (453 ha) šuma hrasta medunca s krivom građom (šume Kontija, Vidorna, Kornarija) i 170 rali (98 ha) šuma hrasta medunca s krivom građom na otoku Krku – ukupno 3.757 rali (2.162 ha) državnih šuma, te čak 60.000 rali (34.524 ha) privatnih šuma hrasta medunca s krivom građom na području Istre i na otoku Krku.

Austrija je već 1817. ukinula institut rezervata u privatnim šumama i omogućila slobodnu trgovinu drvom pa su privatni vlasnici za 20–30 godina posjekli i dijelom iskrčili površinu nekadanjeg rezervata. Time su austrijsku mornaricu i brodogradnju lišili mogućnosti nabave krive građe hrasta medunca te uzrokovali početak zaplavljivanja i sušenja šuma u dolini Mirne. Već 1825. u Motovunskoj se šumi posušilo 36.000 stabala, a 1855. utvrđeno je da desetogodišnji nanos zemlje u dolini Mirne iznosi 1 stopu (31,6 cm). Šuma i drva na području Istre bilo je sve manje. Nekadanje visoke šume svele su se na panjače, koje se sjeklo na panj u sve kraćim ophodnjama. Ugrožene su bile i općekorisne funkcije šuma pa se pojačava briga šumarskih stručnjaka i šumarskih vlasti za ponovnim pošumljivanjem goleti i opustošenih šuma.

U Motovunu je Josip (Josef) Ressel 1842. izradio plan ponovnoga pošumljivanja općinskih zemljišta u Istri, u prvoj fazi na površini od 107.001 rala (61.570 ha). Projekt nije dao rezultata jer je došlo do građanske revolucije i ukidanja feudalnoga poretka, no dvadesetak godina poslije ipak je počelo pošumljivanje Krasa, uglavnom crnim borom i drugim crnogoričnim vrstama. Za talijanske vlasti opsežne radove melioracije dolina istarskih rijeka pratilo je uređivanje bujica i pošumljivanje slivova i zaštitnih pojasova te sječa u do tada nedostupnim i stoga očuvanim šumama Ćićarije.

Nakon II. svjetskog rata državnim šumama gospodarilo je šumsko gospodarstvo Viševica iz Rijeke. Krajem 1947. ustanovljena je Uprava za pošumljavanje i melioraciju krša u Rijeci (Sušaku), koja djeluje i na području Istre preko Sekcije za pošumljavanje u Pazinu. Do 1955. pošumljene su tisuće hektara do tada golih krških površina. Pošumljenih površina bilo bi i više da se privatni vlasnici nisu odupirali pošumljivanju držeći da ono ugrožava stočarstvo. Šumsko gospodarstvo Buzet ustanovljeno je 1960. te je od općina preuzelo tehničko osoblje koje je do tada obavljalo šumarsku službu u privatnim šumama.

Većina šumskih površina još se uvijek obnavljala sječom na panj u kratkim ophodnjama. Šuma se duž jugoistočne obale Istre koristila za proizvodnju vapna paljenjem vapnenica, a drveni ugljen palio se u karbunicama u nedostupnijim šumama. Raški ugljenokop bio je velik potrošač rudnoga drva i njegovim se potrebama prilagođavala ophodnja u kulturama crnogorice (60 godina). Prvi programi gospodarenja šumama za društvene šume izrađeni su 1960-ih, a za privatne šume 1970-ih. U njima se za panjače još uvijek propisivala čista sječa uz obnovu iz panja u ophodnji od 20 god. Prostorno se drvo osim za ogrjev sve više koristilo za preradu u celulozu i za drvene ploče. Tih se godina pošumljivala crnogorična šuma Kontija (Šumarija Poreč) i podizali su se nasadi na poluotoku Premantura (Šumarija Pula). Šumsko gospodarstvo Buzet, poslije Šumsko-hortikulturno gospodarstvo »Istra« iz Buzeta, razgranalo je svoje djelatnosti izvan šumarstva pa je od šumarskih djelatnosti (gotovo isključivo od prodaje drva) ostvarivalo samo oko 15% ukupnog prihoda.

Do promjene u načinu gospodarenja panjačama došlo je postupno 1980-ih, kad je obnova sječom na panj u državnim šumama zamijenjena obnovom iz sjemena (oplodnom sječom), uz produženje ophodnje na 60 i 80 godina. U panjačama se do obnove propisuju prorjede. Tih je godina dobrovoljnim radom omladine pošumljeno oko 800 ha golih površina, uglavnom na Bujštini.

Društvo je napokon uvidjelo i vrijednost općekorisnih funkcija šuma (zaštita tla od erozije, bujica i poplava, utjecaj na vodni režim i hidroenergetski sustav, utjecaj na plodnost tla i poljop. proizvodnju, utjecaj na klimu, na estetski ugođaj i krajolik, stvaranje kisika i pročišćavanje zraka, rekreativna, turistička i zdravstvena funkcija, pa od 1990-ih, donošenjem izmjena i dopuna Zakona o šumama i utemeljenjem Javnoga poduzeća Hrvatske šume, dolazi do bitne promjene u financiranju biološke reprodukcije i zaštite šuma. Uvodi se naknada za korištenje općekorisnih funkcija šuma (0,07% od ukupnog prihoda), čime se financiraju radovi reprodukcije i zaštite, za sada samo u državnim šumama, i znanstveno-istraživački radovi i programi u šumarstvu. Težište rada prenosi se na uzgajanje i zaštitu šuma, pa se u toj djelatnosti danas ostvaruje oko 70% ukupnog prihoda.