Školstvo, sustav obrazovanja u javnim, crkvenim i privatnim školama.

Začetci školstva u Istri pojavili su se u srednjem vijeku s crkvenim školama (stolne, župne i samostanske), najprije u obalnim gradovima, a od XIII. st. pojavljuju se i svjetovne (Izola 1210., Poreč 1216., Novigrad 1230.) te svjetovne općinske škole (Kopar 1278., Piran 1290., Pula 1348., Motovun 1372., Milje 1374., Vižinada 1376., Izola 1419., Rovinj i Labin u XV. st., Buzet prije 1529.).

Za Mletačke Republike otvaraju se škole višega stupnja: 1610. Collegio dei Nobili u Kopru (Ginnasio Gian Rinaldo Carli), 1794. Gimnazija u Izoli. Škole pohađaju samo dječaci; djevojke se od XVI. st. školuju kod redovnica u koparskim samostanima klarisa i augustinki. Jezik u školama bio je latinski (u nižim razredima i talijanski), a učitelji su bili iz crkvenih krugova. Prvi tragovi hrvatskoga jezika u školstvu pojavili su se 1710., kad je biskup Paolo Naldini utemeljio sjemenište u Kopru za školovanje slavenskih svećenika na ilirskom jeziku, a djelovalo je do 1818.

U Istarskoj knežiji od XVI. st. svećenici su samoinicijativno poučavali i djecu plemića i građana, a potom su se pomalo otvarale i crkvene škole. Oko 1600. spominju se škole u Pazinu i Pićnu. U doba mletačke prevlasti otvarale su se samo talijanske škole, a tako je bilo i u dijelu koji je od 1797. bio pod austrijskom upravom. Također su postojale i privatne hrvatske škole za svećenike glagoljaše, npr. u Vrbniku na Krku potkraj XVIII. st., ali su 1822. zajedno sa svim privatnim školama bile zabranjene.

U Istri kao austrijskoj pokrajini školski poslovi ulazili su u ovlasti Istarskoga sabora. Početak nastajanja državnih škola označen je uvođenjem opće školske obveze 1774. ediktom Marije Terezije (Allgemeine Schulordnung), prema kojem je svaka pokrajina morala imati obične (trivijalne) ili niže pučke škole i glavne ili više pučke škole s jednom normalkom. Glavna škola (Caposcuola) ili Hauptschule imala je barem dva odjeljenja, najčešće jedno za dječake, a drugo za djevojčice. U glavnim mjestima bile su normalke ili realke (scuole reale), u kojima su se učenici pripremali za gimnaziju. Političkom školskom odredbom 1805. (Politische Schulverfassung) austrijska je vlada upravu nad javnim školama i nadzor nad njima povjerila Crkvi.

Francuska uprava u Napoleonovim Ilirskim pokrajinama od 1810. uvodila je svoje zakonodavstvo te je školovanje prvi put postalo obveznim za djecu od 6. do 12. godine, nastavni jezik bio je »jezik zemlje«, ukinuta je uloga Crkve. No, premda su Hrvati i Slovenci bili u većini, uveden je talijanski jezik, a zadržan i dalje njemački. Hrvatski jezik mogao se rabiti samo u privatnim školama.

Nakon propasti Ilirskih pokrajina Istra je od 1815. ponovno došla pod austrijsku upravu. Od 1820. školstvo je uređeno Pravilnikom Franje I., koji se temeljio na ediktima Marije Terezije i Josipa II. te se ponovno vraća pod okrilje Crkve do 1869. Hrvatska su mjesta do 1847. uglavnom imala školu u sjedištima dekana te u sjedištima župa, gdje su vođene župne knjige. U pučkim školama obično su učitelji bili kapelani, a dekani su bili nadzornici.

Za obalne gradove novi školski zakon dovodi do promjene u stupnju škola (Izola ima samo dvogodišnju osnovnu školu, Piran glavnu školu, Kopar glavnu i normalku), školskoga jezika (glavna škola na njemačkom jeziku) te obrazovanja djevojaka (u odvojenim školama ili razredima), koje u gradovima pohađaju i srednju školu. U Kopru je 1848. ponovno utemeljena gimnazija, koja prerasta u osmogodišnju srednju školu (Ginnasio Gian Rinaldo Carli). Za otvaranje i rad škola bili su važni Zakon o odnosu škole i crkve iz 1868., Državni zakon o pučkim školama iz 1869. te Pokrajinski školski zakon iz 1870. Prema prvom zakonu o pučkim školama svećenici su prestali poučavati, a od tada su uz dozvolu vlasti mogli držati samo pomoćnu školu. Iako su se u dvije godine škole trebale pretvoriti u svjetovne, pomoćnih je škola bilo još desetak godina.

Na slovenskom seoskom području počela se širiti mreža najprije slovensko-njemačkih škola (npr. u Dolini i Ospu), od sredine XIX. st. i slovenskih škola. Osnovne škole na seoskom području bile su mješovite, a u gradovima odvojene. Prema Zakonu iz 1869. djeca su polazila školu od 6. do 12. godine, a nakon toga su još dvije godine trebala polaziti večernju školu. Otvarale su se građanske i obrtne škole. Donošenjem državnog školskog zakona upravu i nadzor školstva preuzelo je školsko pokrajinsko ili zemaljsko školsko vijeće za Istru, koje je imalo izvršnu vlast. Odlučivalo je o otvaranju novih škola, postavljalo i premještalo učitelje, koje je plaćala zemaljska vlada u Poreču. U kotarevima su postojala kotarska školska vijeća, na čelu s kotarskim kapetanima (poglavarima), a u općinama općinska školska vijeća, na čelu s općinskim načelnicima. Kotarska i općinska školska vijeća uglavnom su davala primjedbe i savjete pokrajinskom školskom vijeću u Trstu.

Zakonom iz 1869. u čl. 6. uređuje se »da o nastavnom jeziku i o poučavanju u drugom zemaljskom jeziku u granicama koje određuje zakon, odlučuje pokrajinsko školsko vijeće, nakon što presluša one koji uzdržavaju škole« (osnovne škole uzdržavale su pokrajina i općina). Mnoga su općinska vijeća bila u rukama talijanske stranke, koja je određivala talijanski jezik u školi, što bi pokrajinsko školsko vijeće prihvaćalo. Iako je 1881. u Istri bilo tri četvrtine hrvatskog i slovenskog stanovništva, pokrajinska je vlast bila u rukama talijanskih političara. Od 1880. počeo se povećavati broj hrvatskih škola u Istri. To je bio rezultat uznapredovale narodne svijesti i općinskih vijeća koja su, podržavana stanovništvom, tražila otvaranje hrvatskih škola, a državne vlasti počele su, na uporno pozivanje narodnih zastupnika iz Istre, zauzimati pravednije stavove.

Učitelja je bilo malo, pa je vlada polaznicima učiteljskih škola dodjeljivala stipendije, a oni su se obvezivali da će u pučkim školama raditi najmanje 6 godina. Učitelji su školovani u učiteljskim školama u Kopru i Kastvu. Koparska učiteljska škola imala je tri odjeljenja: talijansko, slovensko i hrvatsko, a s preseljenjem škole u Kastav 1905. Hrvati su dobili svoju školu. Hrvatsko odjeljenje u Kopru 1875.–1908. završilo je 117 učitelja. Učiteljska škola u Kopru djelovala je 34 godine i imala veliku važnost za Hrvate i Slovence u Istri.

Godine 1891. osnovano je talijansko školsko društvo Lega Nazionale, koje je otvaralo talijanske škole i u hrvatskim i slovenskim sredinama (Sv. Kolomban, Krkavče, Božiči, Šmarje, Sv. Lucija) radi talijanizacije djece. Potpomagale su ga neke općine u Istri, pokrajinska vlada u Poreču, a posebice društvo »Dante Alighieri«. U hrvatskim su se selima otvarali i talijanski dječji vrtići.

Hrvatski narod bio je svjestan svojega prava na političko-nacionalnu i socijalno-gospodarsku ravnopravnost, pa je borba za hrvatski jezik kao nastavni jezik u školi postala općim narodnim zahtjevom, a započela ju je Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru. Za ostvarivanje ciljeva Društva, napose za pravo otvaranja hrvatskih škola, neumorno su se zauzimala dva predsjednika Društva i zastupnika u Carevinskome vijeću: Dinko Vitezić i Vjekoslav Spinčić. Dugogodišnji tajnik društva bio je Viktor Car Emin, koji je napisao knjigu Moje uspomene na Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru (1953.), prilog povijesti hrvatskog školstva u Istri. Društvo je svoj program ostvarivalo novčanim prilozima prikupljanim širom Hrvatske i dr. Među prvima bio je prilog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a prikupljale su ih i Družbine istarske podružnice. Prikupljenim novcem počele su se otvarati škole te su se osiguravali smještaj i plaća učitelja. Prve Družbine škole otvorene su u Baderni i Kašteliru 1896., a potrebe su rasle jer su roditelji zahtijevali hrvatske i slovenske škole. Slovenske škole otvorile su se u Sv. Luciji, Rakitovcu, Sv. Barbari i Kopru. Družba je 1914. imala 43 škole sa 77 učitelja i 4 obrtna tečaja te 11 dječjih vrtića, a za I. svjetskog rata otvorila je dvije škole u Istri te po jednu školu u Češkoj i Moravskoj, kamo je u ratu Austrija bila evakuirala dio stanovništva južne Istre. Zaslugom Družbe otvorena je i državna hrvatska gimnazija u Pazinu 1899.

Godine 1913. u Istarskoj markgrofoviji je, osim talijanskih i njemačkih škola, bila 161 hrvatsko-slovenska pokrajinska škola (od toga 40 slovenskih), 43 hrvatsko-slovenske zasebne (Družbine) škole, 4 hrvatske srednje škole (2 državne, 1 općinska i 1 zasebna privatna), 1 hrvatska obrtna škola, 1 hrvatska stručna produžna škola.

S talijanskom okupacijom Istre 1918., a osobito nakon aneksije 1920. (osim Krka i dijela kastavske općine koji su po Rapalskom ugovoru pripali Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca), nastavljena je denacionalizacija hrvatskih škola, a već u prvim mjesecima ukinute su mnoge hrvatske škole i pretvorene u škole s talijanskim nastavnim jezikom. Tako su u kotaru Pula ukinute gotove sve hrvatske škole. Kako tada Hrvati i Slovenci nisu imali svojih predstavnika u parlamentu, nisu se ni formalno mogli braniti. Hrvatima i Slovencima, načelno su bila zajamčena sva nacionalna i kulturna prava. Međutim, denacionalizacija se nastavila još snažnije zatvaranjem preostalih hrvatskih škola, njihovom talijanizacijom i progonom hrvatskih i slovenskih učitelja. Intenzitet denacionalizacije pojačao se akcijama fašista, koji su na najgrublji način uništavali u Istri sve što je bilo slavensko. S malo uspjeha tomu su se suprotstavljali političko društvo Edinost, sa sjedištem u Trstu, te jedan hrvatski i četiri slovenska zastupnika u parlamentarnoj borbi za nacionalna i kulturna prava. Napadi fašista nakon aneksije sve su se više usmjeravali na slavenske političke organizacije, kulturne i gospospodarske ustanove. Palili su se domovi kulture te progonili učitelji, svećenici i istarski domoljubi.

Fašističkom školskom reformom Giovannija Gentilea, objavljenom 1.X.1923., započelo je novo razdoblje odnarođivanja. Hrvatski i slovenski ukinuti su kao nastavni jezici u svim školama na pripojenom području, a u škole se uveo talijanski, počevši od 1. razreda školske godine 1923./24. Na osnovi te zakonske odredbe fašistički je režim provodio denacionalizaciju i ubrzavao zatvaranje hrvatskih i slovenskih škola i prije predviđenoga roka 1929. Tako je i djeci Hrvata i Slovenaca oduzeto pravo na obrazovanje na materinskom jeziku. Novi oblici fašističke škole bile su niže strukovne škole (Scuola complementare, od 1930. Scuola di avviamento professionale) poljoprivrednog i industrijskog smjera te Scuola medica unica (po reformi Bottai, 1939). U Kopru je 1939. otvorena i pomorska škola Scuola professionale marittima Nazario Sauro, koja se ugasila do kraja II. svjetskog rata.

U okviru narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP) u II. svjetskom ratu otvarale su se partizanske hrvatske i slovenske škole, kojima je nedostajalo učitelja. Nakon pada fašističkoga državnog aparata, predstavnici Istrana u Pokrajinskome saboru u Pazinu, kao Istarski sabor, donijeli su 25.IX.1943. Odluku o ujedinjenju Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom. Sabor je zaključio da se što prije pristupi otvaranju hrvatskih škola. Sredinom prosinca 1943. u Brgudcu je otvorena prva hrvatska škola, u kojoj je poučavao seoski odbornik Mate Brajković. Radi organiziranja prosvjetnoga rada, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) u Istru upućuje Antuna Hosta, koji je u zgradi i učionici bivše talijanske osnovne škole u Sv. Donatu nedaleko od Buzeta 20.II.1944. otvorio prvu hrvatsku školu u Istri nakon njihovih zabrana za fašističkoga režima. Najveći problem pri otvaranju škola bio je nastavnički kadar, pa je odlučeno da se što prije otpočne s organizacijom tečajeva za učitelje. Na njih su pozivani omladinci sa završenom osnovnom školom ili s kojim razredom srednje škole. Prvi petnaestodnevni učiteljski tečaj, s 13 polaznika, uglavnom s Buzešćine, održan je 6.-21.III.1944. u selu Klarići, gdje je započet i drugi tečaj, ali je prekinut zbog njemačkog napada. Iste godine održan je 16.-24.V. treći tečaj u Katunu pod Učkom, četvrti u lipnju u Oriču na Pićanšćini te peti u Zatki na Barbanštini, također u lipnju. Od sredine srpnja do sredine kolovoza u Prnjanima se održavao šesti tečaj, a istodobno u Bolobanima na Pićanšćini sedmi. U Prnjanima je počeo i osmi tečaj, koji se morao preseliti u Peruške. Posljednji, deveti partizanski učiteljski tečaj u Istri održan je u Prnjanima od početka listopada do sredine studenoga 1944. Tečajevi za osposobljavanje istarskih učitelja održavali su se zatim u Čabru i Brodu na Kupi u Gorskome kotaru, a prošlo ih je oko 200 učitelja. U Istri je ljeti 1944. radilo 40 škola, a njihov je broj ovisio o vojnoj i sigurnosnoj situaciji.

Nakon II. svjetskog rata temeljni problemi istarskog školstva bili su obnova i opremanje u ratu oštećenih zgrada te nedostatak učitelja. Rad je u školama bio otežan zbog velikoga broja učenika u učionicama sa samo jednim učiteljem. Radi osposobljavanja učitelja u Opatiji je bila otvorena Učiteljska škola Viktor Car Emin, koja je na početkom 1947. imala 156 polaznika, a pripremni razred položilo ih je 69. Na pedagoškome tečaju sa skraćenim jednogodišnjim školovanjem bila su 34, a u prvome razredu učiteljske škole 53 polaznika. Veći dio ih je nakon završenoga pedagoškog tečaja raspoređen na rad u škole. Šezdesetak mladih Istrana polazilo je 1946./47. i 1947./48. učiteljsku školu u Čakovcu kako bi naučili hrvatski književni jezik, a i zato što je Pula bila pod angloameričkom vojnom upravom. Prve godine boravka u Čakovcu učenici iz Istre bili su podijeljeni u dva odjeljenja: pretpripremno, koje su polazili učenici bez ijednoga razreda gimnazije, i pripremno, s učenicima koji su bili završili koji razred gimnazije. Druge godine školovanja učenici iz pretpripremnoga razreda upisivali su se u pripremni razred, a oni koji su bili završili pripremni polagali su malu maturu i polazili prvi razred učiteljske škole. Prema broju polaznika učiteljskih škola u Oblasnome narodnooslobodilačkom odboru (ONOO) bilo je planirano da se u pet godina školuje 150 učitelja. Na području tog odbora od 28 683 obveznika školu je pohađalo 27 085 ili 94,23 % djece. Nakon Opatije i Čakovca učenici su došli u Pulu, gdje su nastavili polaziti učiteljsku školu. Obveznim je postalo pohađanje osnovne škole do 15. godine života. Godine 1946. donesen je Zakon o sedmogodišnjem školovanju, kojim je sedmoljetka bila izjednačena s nižim razredima gimnazije, pa se nakon završenog VII. razreda polagala mala matura. Takvih je gimnazija bilo 25 (14 hrvatskih i 11 talijanskih), s 3175 polaznika: 1914 Hrvata i 1231 Talijan. Zakonom od 13.XII.1951. uvedeno je obvezno osmogodišnje školovanje. U mjestima u kojima nije bilo takvih škola obvezna se nastava provodila u šestogodišnjim, odnosno u četverogodišnjim školama. Proces nastajanja jedinstvene osnovne škole trajao je desetak godina. Osim učiteljskih škola, od 10.IX.1947. do kraja školske godine 1952./53. u Puli je djelovao Željeznički tehnikum, jedna od najvećih škola u Jugoslaviji (FNRJ). Pohađalo ju je oko 4.600 učenika. Nakon odlaska savezničke vojske iz Pule bilo je dovoljno prostora za učionice i smještaj učenika, pa je u pojedinim školskim godinama u 56 odjeljenja bilo i do 2400 učenika. Radilo se na više mjesta u gradu, a najviše učenika bilo je u bivšoj vojarni na Monte Zaru (danas Društveni centar Rojc). U Bujama, Buzetu, Labinu, Pazinu, Puli i Rovinju otvarale su se raznovrsne srednje škole: gimnazije, klasične gimnazije, škole primijenjenih umjetnosti, turističko-ugostiteljske, gospodarske, industrijsko-obrtničke, ekonomske, medicinske, tehničke strukovne škole i dr. U Puli je 2006. osnovano Sveučilište Jurja Dobrile.

Mreža slovenskog školstva nakon II. svjetskog rata obnavljala se i dopunjavala osnovnim školama, a u gradovima i strukovnim, glazbenim i srednjim školama, npr. niže gimnazije u Kopru (1945.), Izoli i Portorožu (1947.), učiteljište u Portorožu (1947.), Slovenska pomorska i trgovačka akademija u Semedeli (1947.), poslije Fakulteta za pomorstvo in promet, te Vinarsko-voćarska škola u Škocjanu kraj Kopra (1947.). Zona A i Zona B Slobodnog Teritorija Trsta (STT) vodile su različitu školsku politiku, a Zona B se nakon 1950. prilagođavala jugoslavenskom modelu. To je vrijedilo i za talijanske škole, koje su nakon priključenja FNRJ djelovale i dalje u istom broju kao u školskoj godini 1953./54. Školska reforma u Narodnoj Republici Sloveniji 1958. spojila je osnovne škole i niže gimnazije u potpune osmoljetne škole. Korjenite promjene, ponajprije u srednjim školama, zbile su se u Hrvatskoj i Sloveniji uvođenjem usmjerenog obrazovanja na početku 1980-ih, uz dodatne promjene na početku 1990-ih (mala matura i matura). U Sloveniji se od 1996. postupno uvodi devetoljetka, a u školskoj godini 2004./05. uvedena je u svim osnovnim školama. Više škole počinju se razvijati od 1960., a nakon 1975. i visoke, kao odjeli fakulteta iz Ljubljane. Prema Zakonu o visokom školstvu iz 1993. više škole preoblikuju se u visoke, počinju se osnivati fakulteti, a 2003. osnovana je i Univerza na Primorskem. Otvorene su i talijanske srednje škole, posebno talijanska gimnazija.

Slike