Šepić, Dragovan, pravnik, diplomat i povjesničar (Buzet, 15.XII.1907. – Zagreb, 12.II.1997.).

Sin učitelja i pisca Vinka Šepića. Osnovnoškolsku izobrazbu stekao je u Buzetu, a nakon dolaska fašista na vlast obitelj ga je poslala u istarski internat u Karlovcu. Ondje je pohađao gimnaziju, koju je završio u Zagrebu 1927. Kao gimnazijalac objavio je rad Naš pjesnik (Iza Nazorove pedesetgodišnjice) u tršćanskom Našem glasu (1926.). Diplomirao je pravo u Zagrebu (1933.), a zatim kao stipendist završio jednogodišnji studij na Institutu za visoke međunarodne znanosti (Institut des heutes études internationales) u Parizu. U Parizu je 1931. objavio knjižicu Zemlja muka. Jugoslaveni u Italiji.

Antifašistička stajališta omogućila su mu prijam u službu Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije (1935.–39.), a od 1939. do 1945. povremeno je radio u jugoslavenskim veleposlanstvima u Sofiji, Kairu, Capetownu i Londonu. Bio je i tajnikom Ivana Šubašića, predsjednika kraljevske vlade u emigraciji. Sudjelovao je u pregovorima Tito–Šubašić na Visu 1944., a na dužnosti Šubašićeva tajnika ostao je do listopada 1945. Nakon napuštanja diplomatske službe radio je u različitim državnim službama u Ministarstvu za kulturu i znanost Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije u Beogradu. Vrativši se u Zagreb, nakratko je radio u Institutu za likovnu umjetnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), a od 1954. do 1970. u Jadranskom institutu JAZU-a u Zagrebu.

Tezom Italija i jugoslavensko pitanje 1914–1918 doktorirao je 1968. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na kojem je od 1970. do umirovljenja 1978. bio profesor. Od 1977. bio je izvanredni, a od 1986. redoviti član JAZU-a (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) te od 1978. do 1996. voditelj Akademijina Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Rijeci i glavni urednik njegova zbornika radova Problemi sjevernog Jadrana.

Najviše se bavio političkom poviješću druge polovice XIX. i prve polovice XX. st., posebice poviješću Istre, hrvatsko-talijanskim, odnosno talijansko-jugoslavenskim odnosima, talijanskim iredentizmom, fašizmom i antifašizmom, jadranskim pitanjem te osobama koje su sudjelovale u stvaranju jugoslavenske države.

Bio je promicatelj i vrstan poznavatelj suvremene umjetnosti, posebice slikarstva. Bavio se književnošću i likovnim umjetnostima: Antun Motika (1957.); Zlatko Prica (1958.); Oton Gliha (1965.). Djela i rasprave: Pisma i memorandumi Frana Supila (1914–1917) (1967.); Vlada Ivana Šubašića (1983.); Sudbinske dileme rađanja Jugoslavije. Italija, saveznici i Jugoslavensko pitanje 1914–1918., I–III (1989.).

Dobitnik je Nagrade „Božidar Adžija“ 1969. i 1971. i drugih priznanja.

Slike