Arhivi (kasnolat. archivum: pismohrana, prema grč. ἀρχεῖον: zgrada uprave), ustanove koje prikupljaju, čuvaju i pripremaju za uporabu dokumente, spise, isprave i drugo pisano gradivo nastalo djelovanjem javnih i privatnih ustanova, pravnih i fizičkih osoba.

Sustavnu brigu za arhivsko gradivo kao kulturno dobro i izvor obavijesti na području Istre pratile su tendencije općenito prihvaćane u europskom okružju.

U razdoblju mletačke uprave općine vode brigu o zapisima kao svjedočanstvu pravne sigurnosti. Prema općinskim statutima (Poreč, Dvigrad), javni spisi, bilježničke knjige i oporuke morali su se čuvati u posebnom ormaru ili uredu (in capsa, in cancellaria), ili u velikoj općinskoj škrinji (in capsa magna), a bilježnici su nakon prestanka službe svoje spise trebali odlagati u škrinje vicedomskog ureda (Pula). Najmanje su dvije osobe držale ključeve ormara u kojima su se čuvali bilježnički i općinski zapisi, a njihovo je iznošenje izvan službenih prostorija bilo zabranjeno (Poreč, Novigrad). Statut Svetoga Lovreča Pazenatičkoga propisivao je čuvanje vrjednijih spisa u općinskoj blagajni, smještenoj u sakristiji crkve, a ključeve blagajne čuvali su načelnik, sudac i sakristan. To je tzv. rizničarsko razdoblje čuvanja spisa. Unatoč propisima, općinski su se spisi često raznosili, o čem svjedoče prosvjedi labinskoga i plominskoga načelnika (podestata) iz 1517. Ipak, trajna je briga (posvjedočena 1576. u Labinu) bilo osiguravanje pogodnoga prostora za pohranu općinskih spisa. U Grožnjanu se 1651. utvrđuje teško stanje u kojemu se nalaze spisi i naglašava dužnost kancelara da ih uredno vodi i čuva. Za Novigrad se 1637. konstatira kako su spisi bez inventara i ispremješani, te općina donosi propise o čuvanju zapisa u prostorijama kancelarije, zabranu njihova iznošenja, obveznu primopredaju spisa pri izmjeni vlasti.

Jedan od prvih arhivskih teoretičara koparski biskup Balthasar Bonifacius (Baldassare Bonifacio Corneani, Boltežar Bonifazio), objavio je 1632. raspravu o arhivima (De archivis), u kojoj predlaže sređivanje spisa po mjestima, predmetima i kronološkom slijedu, stvaranje kazala i popisa, odnosno izradu elenha i kataloga po slovoredu te označavanje spisa radi njihova lakšega pronalaženja. Osim općina i središnje su se vlasti u Mletcima brinule za čuvanje i uporabu spisa. Izaslanik u Istri, Raimondo Fini izvješćuje 1695. da je pisano gradivo u Istri uglavnom u neredu, rijetki su arhivi koji nisu zahvaćeni požarom ili opljačkani, gradivo nije popisano niti registrirano, spisi su nagomilani.

Nakon kratkoga razdoblja prve austrojske uprave (1797.–1805.), u Istri (1805.–13.) na snagu stupa francuski zakon o organizaciji arhiva iz 1794., kojim je zajamčena javnost arhiva. Uputa o bilježništvu (Regolamento sul notariato) iz 1807. predviđa u sjedištu svakoga distrikta osnutak Općega bilježničkoga arhiva (Archivio Generale), a u pojedinim općinama i pomoćnih arhiva (Archivi Sussidiari). Već prvih godina druge austrijske uprave (1814.–1918.) javlja se ideja o koncentraciji najstarijih arhiva u Beču (1818. posvjedočen je, čini se, pokušaj odnošenja arhivskoga gradiva dijela Rašporskoga kapetanata). Godine 1840. donose se smjernice o čuvanju svih dokumenata važnih za državnu upravu i znanost u tzv. Središnjem institutu (Centralinstitut) u Beču. Budući da je postojala opasnost da se »stari papiri« upotrijebe u tvornicama papira (primjerice za riječku tvornicu papira Smith-Meynier), Viši sud pravde u Trstu zatražio je od Kotarskoga civilnoga suda u Rijeci da »nadzire uništenje starih spisa koje je 1850. Kotarski sud u Motovunu i Pazinu predao poduzeću Smith-Meynier«. U austrijskom se dijelu Monarhije 1859. donose propisi o zabrani izvoza arhiva; izrađene su i Osnove plana organizacije za državne arhive kraljevina i zemalja zastupljenih u Carevinskom vijeću. Zadaću prikupljanja arhivskoga gradiva preuzima Diplomatički arhiv Tršćanskoga municipicija (Archivio Diplomatico del Municipio di Trieste), osnovan 1862., koji je skupljao i rukopise statuta istarskih komuna. Ministarstvo unutarnjih poslova u Beču 1869. traži od zemaljskih uprava podnošenje izvješća o stanju arhiva na njihovu području, te Namjesništvo u Trstu 1870. podnosi izvješće o »starim registraturama« kotarskih poglavarstava i sudova na području Istre.

U drugoj polovici XIX. st. s ukinućem Pomorske okružne uprave u Trstu, u Pulu je prenesena »stara registratura«, a 1873. uređuje se registratura Arsenala u Puli. Međutim, već je 1884. osnovan Arhiv ratne mornarice u Trstu sa zadaćom sabiranja, istraživanja i čuvanja spisa, tiskovina, karata, planova i snimaka trajne vrijednosti za povijest Carske i kraljevske ratne mornarice. Prema Pietru Kandleru u XIX. st. nestaje starije arhivsko gradivo Motovuna, a 1873. izgorio je biskupski arhiv u Puli.

Istarski sabor donio je 1871. odluku o osnutku Pokrajinskoga arhiva Istre. Prikupljanje gradiva i izradu prijepisa važnijih vrela za povijest Istre preuzela je Società istriana di archeologia e storia patria. Carevinsko vijeće u Beču 1893. tražilo je da se »državni arhivi« organiziraju prema zahtjevima struke te da izlučivanje spisa bude pod nadzorom Središnjega povjerenstva za zaštitu spomenika. Osnovano je Arhivsko vijeće pri Ministarstvu unutarnjih poslova (1894.) u Beču, koje je 1899. pokrenulo osnutak Zemaljskog arhiva pri Pokrajinskom saboru u Poreču (Das Landesarchiv in Parenzo). U to je doba Kotarski sud u Labinu predao općinskoj upravi stare bilježničke spise od sredine XVI. st. do 1821., ali Istra je pad Monarhije dočekala bez arhivske ustanove.

Ni u doba talijanske vlasti (1918.–43.) u Istri nije osnovan nijedan arhiv. Godine 1926. osnovan je Državni arhiv u Trstu, ovlašten za Trst, Istru, Goricu i Udine, kao dio mreže talijanskih državnih arhiva, a u Diplomatičkom arhivu u Trstu i dalje je ostalo gradivo ondje prikupljeno u XIX. st. Zaštitu gradiva za Istru provodi Kraljevski državni arhiv u Rijeci (Regio Archivio di Stato in Fiume), osnovan 1926., koji od 1928. djeluje kao odsjek Kraljevskoga državnoga arhiva u Trstu (Regio Achivio di Stato – Sezione di Fiume). Nakon II. svjetskog rata, u Hrvatskoj je 1945.–48. djelovao Državni arhiv u Rijeci, a 1948. u Pazinu je osnovan Istarski arhiv (Državni arhiv u Pazinu), koji je od Državnog arhiva u Rijeci preuzimao istarsko arhivsko gradivo. U slovenskoj Istri djeluje Pokrajinski arhiv Koper.

Na osnovi jugoslavensko-austrijskog protokola iz 1958., utemeljenoga na sporazumu Republike Austrije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1923. o povratu arhivskoga gradiva bivšim krunovinama Monarhije, pokrenuto je pitanje povrata istarskog gradiva. U pregovorima vođenim od 1976. Austrija je odbijala predaju toga gradiva (dio je već poslije I. svjetskog rata predala Italiji), ali je ipak pristala predati gradivo Pulskoga admiralata i dio kartografskoga gradiva. Mirovnim ugovorom iz 1947. predviđen je povrat arhivskoga gradiva iz Italije, a potom je posebnim jugoslavensko-talijanskim sporazumom Hrvatskoj vraćen dio gradiva u izvornicima (1961. predane su samo karte Katastra Istre, koje se čuvaju u Državnom arhivu u Splitu), a dio je dobiven u mikrofilmovima (fondovi pokrajinskih uprava u Trstu). Budući da pitanje povrata nije bilo riješeno u cjelini, posebno za područje Zone B Slobodnog Teritorija Trsta, prigodom potpisivanja Osimskih sporazuma predviđeni su pregovori o vraćanju kulturnih dobara, umjetničkih djela, arhivskoga gradiva, katastarskih i zemljišnih knjiga. Ti pregovori nisu nastavljeni nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Među ostalima, i dalje se austrijski Katastar Istre s elaboratima nalazi u Trstu, a Sloveniji nije vraćen arhiv koparske općine iz mletačkog razdoblja. Prema buli pape Pavla VI. Prioribus saeculi (1977.) istarskim biskupijama trebaju se vratiti dokumenti i spisi koji se odnose na njihovo područje, kler, vjernike i vremenita dobra.

http://www.dapa.hr/

http://www.riarhiv.hr/

http://www.archiviodistatovenezia.it/

Slike