Spinčić, Vjekoslav, političar, pisac, svećenik (Spinčići kraj Kastva, 23.X.1848. – Sušak, 27.V.1933.).

Studirao je teologiju u Gorici i Trstu te je zaređen 1872. U Pragu i Beču studirao je povijest i zemljopis. Bio je nastavnik u Kopru (1876.–82.), školski nadzornik u kotarima Kopar i Volosko (1882.–88.), a od 1888. u Učiteljskoj školi u Gorici. Otpušten je iz službe 1892. jer je u Zagrebu izjavio kako Istra pripada Hrvatskoj, da je to hrvatska zemlja otrgnuta od matice domovine te se treba ujediniti s banskom Hrvatskom. Uz Matka Mandića i Matka Laginju najznačajniji je preporoditelj drugoga naraštaja među istarskim Hrvatima. Bio je zastupnik u Istarskom saboru 1882.–1915. (predsjednik kluba hrvatsko-slovenskih zastupnika), a od 1891. do raspada Monarhije zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. Nakon parlamentarnih izbora 1907. neko je vrijeme bio članom Pokrajinskog odbora (vlade) za Istru i kvarnerske otoke. Kao pravaš zauzimao se za ravnopravnost Slavena (Hrvata i Slovenaca) s Talijanima i za ujedinjenje Istre s Hrvatskom. Bio je predsjednik prosvjetnoga Društva sv. Ćirila i Metoda za Istru. Nakon talijanske okupacije Istre i otoka 1918. živio je u Zagrebu. Bio je član Privremenoga narodnoga predstavništva Kraljevine SHS u Beogradu (1919.–20.), nakon čega se povukao iz političkoga života zbog ustupanja Istre Italiji. Još se jednom, 1931., pojavio kao zastupnik u jugoslavenskoj skupštini.

Objavljivati je počeo 1870. u kalendaru Istran. Kao književni i politički povjesničar napisao je nekoliko knjiga i velik broj članaka, a autor je i važnih govora političkog i kultutnog značaja. Osim na hrvatskom, objavljivao je na slovenskom, talijanskom, češkom i drugim jezicima u nas i u inozemstvu te prevodio. Objavio je knjige i brošure: Hrvatskoj il Italiji? Rieč istarskih Hrvata i svim na koje spada (1880.), Desetgodišnjica Bratovšćine hrvatskih ljudi u Istri (1885.), Obćina Kastav jedna, nerazdruživa! (1899.), Raspust općinskoga zastupstva u Kastvu (1900.), Kraljevina Hrvatska po ‘nagodbi’ / Bosna i Hercegovina po aneksiji (1913.), Slavensko bogoslužje u Istri (1913.), Moje izbivanje iz Istre (1922.), Razvitak narodnoga preporoda u Istri (u: Dane Gruber, Povijest Istre, 1924.) i Crtice iz hrvatske književne kulture Istre (1926., izdanje iz 1934. pod naslovom Oteta nam otadžbina). Autorom je i više jedinica za leksikon Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti 925–1925 (1925.). Ostavio je jednu od najopsežnijih rukopisnih ostavština u Hrvatskoj (dokumenti, pisma, koncepti, zapisnici, nacrti, proklamacije i sl.).

Spinčićeve Crtice iz hrvatske književne kulture Istre imaju znanstvenu težinu, nemaju prethodni sustavan uzor kao predložak i u svoje su vrijeme bile odgovorom na zatiranje hrvatstva Istre pod talijanskim fašizmom. Stoga je knjiga doživjela zapljene u Italiji. Autor je na jednom mjestu želio obuhvatiti svu hrvatsku kulturu i umjetnost svoga zavičaja (Istra s kvarnerskim otocima), dotad raspršenu po različitim izvorima, tako da je Spinčićeva zasluga koliko u sistematizaciji i sintezi toliko i u osobnom istraživanju građe. Književnopovijesno, u manjoj mjeri i glede glazbe i likovnosti, Crtice su važne poglavito kao pregled XIX. i početka XX. st. (hrvatski narodni preporod u najzapadnijim hrvatskim krajevima). Neke je podatke dobio od krčkih preporoditelja Dinka Trinajstića i Vinka Premude, a i osobno od zastupljenih zaslužnika, primjerice Andrije Mohorovičića, Mate Dvorničića, Karla Lukeža i dr. Zahvaljujući Spinčiću, a navlastito kasnijim istraživačima koji su se informirali i na stranicama njegovih Crtica, književnost zapadne Hrvatske danas se ne promatra kao rubna regionalna pojava nego, najboljim svojim ostvarajima i autorskim osobnostima, dragocjen sastavni dio hrvatske književnosti kao pisanoga svjedočanstva jedne policentrične kulture.

Slike