Arena (u hrvatskom puku zvana i Divić-grad, u talijanskom la Rena; od lat. arena: pijesak, u prenesenom smislu borilište), pulski amfiteatar, najveći i dobrim dijelom očuvan spomenik rimskog graditeljstva u Hrvatskoj.

Prva građevina izgrađena je sredinom I. st. pr. Kr., a današnji je oblik dobila sredinom I. st. Izvorno je bila namijenjena održavanju gladijatorskih viteških borbi, borbi s divljim zvijerima i drugim viteškim igrama. Podignuta je izvan gradskih obrambenih zidina, nadomak izvora vode (nimfej Karolina), uz glavnu cestu (Via Flavia) koja je iz Pule vodila u Akvileju i Rim.

Čini je borilište, gledalište (cavea), koje je moglo primiti 25 000 gledatelja, osobit sustav komunikacija i višenamjenskih prostora u obruču cirkularnih hodnika i nosivih zidova gledališta te podzemna prostorija ispod borilišta kao sabirnica oborinskih i otpadnih voda. Pokriva površinu od 11 466 m2 i šesnaesta je po veličini među poznatim rimskim amfiteatrima (premda se često pogrešno navodi kao šesta). Duža os je duljine 131,34 m (borilište 66,22 m), a kraća os 104,53 m (borilište 39,73 m); među osima je savršen odnos 5:4. Unutrašnjost nije očuvana i vidljiv je samo kameni plašt, 72 luka, dva niza arkada i u najgornjem nizu 64 četvrtasta prozora. Osnovni tlocrtni oblik vanjskoga plašta i svih unutarnjih konstrukcija zasniva se na elipsi.

Smještena je u okviru jedne, možda prve centurije pulskoga rimskoga agera (orijentiran od sjevera prema istoku, s otklonom 18°30′). Podignuta je na padini brežuljka te su prema moru (zapadu) izvedene četiri etaže, ukupne visine do 31 m, dok su prema istoku, tj. prema kopnu, izvedene samo dvije gornje etaže jer se gledalište s te strane prilagodilo padini čvrste stijene. Iznimna je i jedinstvena u svijetu po arhitektonskom rješenju s četirima okomitim stubišnim tornjevima, koji su služili za komunikaciju između gornjih dviju etaža, te za prilaz mornara na palubu, gdje se zatezao velarij (tende za zaštitu gledališta od kiše i sunca).

Bila je u funkciji sve dok nisu u V. st. zabranjene gladijatorske igre, a u VII. st. i borbe s divljim zvijerima. Od tada se iz unutarnje arhitektonske strukture počinje vaditi gotova kamena građa za izvedbu drugih građevina. Međutim, od XIII. st. određuju se stroge zabrane za odnošenje toga kamena, a od druge polovice XIX. st. opasuje se visokom ogradom. U XV. st. u njoj su se priređivale svetkovine na blagdan sv. Ivana, a za XVI. st. je poznato da su održavani sajmovi.

Od namjere potpunog rušenja spasio ju je 1583. mletački senator Gabriele Emo, zatim 1632. francuski vojni inženjer Antoine De Ville, graditelj pulske mletačke utvrde. Na početku XVI. st. za nju su se počeli zanimati poznati graditelji i znanstvenici (Sebastiano Serlio i Andrea Palladio). Od XVIII. do sredine XX. st. istražuju je, kao jedini amfiteatar u svijetu s gotovo potpuno očuvanim vanjskim pročeljem (plaštom) i karakterističnim stubišnim tornjevima, mnogi arhitekti, arheolozi i umjetnici te postaje predmetom proučavanja rimskog graditeljstva (Scipione Maffei, Giovanni Battista Piranesi, James Stuart, Nicolas Revett, Charles-Louis Clérisseau, Robert Adam, Gian Rinaldo Carli, Louis-François Cassas, Karl Friedrich Schinkel, Thomas Allason, Pietro Nobile, Pietro Stancovich, Giovanni Carrara, Franz Brüyn, Anton Gnirs, Ejnar Dyggve, Mario Mirabella Roberti).

Djelomičnom obnovom izvornih prostornih obilježja (borilište i istočno gledalište, arhitekt Guido Brass, 1932.) postaje 1930-ih pozornicom za operne priredbe i druge javne manifestacije, a od 1950. služi kao najveće otvoreno hrvatsko gledalište za ljetne priredbe, glazbene (opere), filmske, sportske i druge manifestacije.

Na početku 1960-ih istražuje je Jerko Marasović, sredinom 1980-ih nova arheološka iskapanja vodi Vesna Girardi-Jurkić (1984.–85.), a izvorni izgled detaljno proučavaju Attilio Krizmanić, J. Marasović i Duško Marasović (1984.–86.). Tada je obnovljen prvi zapadni kružni hodnik, i to u tradicionalnim materijalima i načinu građenja.

Očuvana je u izvornom obliku, s izvornim arhitektonskim elementima i detaljima, bez potonjih pregradnji i dodavanja. Svojim umjetničkim i tehničkim rješenjima (stubišni tornjevi s cisternama i dvostrukim kapacitetom prolaza, sustav komunikacija, svojevrsna prilagodba živoj stijeni, rješenje velarija) predstavlja iznimno svjedočanstvo rijetko i dobro očuvane građevine te vrste i starosti. Vrlo bitni, jedinstveno očuvani detalji na četvrtoj etaži (završni olučni vijenac i parapet s impostima za jarbole) omogućuju proučavanje konstrukcije rimskoga velarija kao ni na jednome drugom amfiteatru na svijetu. Jedini je sačuvani primjerak prijelaznog tipa od drvenog na zidani kameni amfiteatar. Među amfiteatrima rimskoga doba pulska se Arena prikazuje kao rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja i iznimne očuvanosti, poput Koloseja u Rimu i arena u Veroni, Nîmesu, Arlesu i Tizdru (El Džem).

O Areni se u puku od davnina prenose legende: prema jednoj navodno su je preko noći izgradile vile donoseći kamen s Učke, a prema drugoj (koja se ponekad pojavljuje čak u stručnoj literaturi kao tvrdnja) dao ju je graditi car Vespazijan kao dar svojoj ljubavnici, pulskoj liberti Antoniji Cenidi (stoga se rjeđe naziva i Vespazijanovom arenom).

Slike