Solane, sustav plitkih bazena, kanala i brana za pribiranje morske soli isparavanjem morske vode.

Bazeni su građeni na nekoliko razina blizu morske obale, a dijele se na bazene za isparavanje (morari, soracorboli, corboli i servidori) i bazene za kristalizaciju (cavedini). U prvima se morska voda isparava do stvaranja zasićene otopine, a u drugima se kristalizacijom proizvodi sol. Solane također imaju ulazni kanal za morsku vodu (cavana), kanal za otjecanje vode (libador) i mrežu unutrašnjih kanala (fossado, lida), na višoj i nižoj razini, kojima voda prelazi iz jedne u drugu površinu za isparavanje.

Prvi se put solane spominju u Istri 543., kad je porečki biskup Eufrazije poklonio svojemu kleru trećinu solana na Brijunima/Brionima. Solarska djelatnost postala je važnom tek nakon 1000., kada je Mletačka Republika odlučila nadzirati i tržišta Furlanije, Kranjske, Koruške i dr. Najpogodnija su mjesta za razvoj solarstva u velikim zaljevima od Trsta do Savudrije. Unutar toga pojasa, što ga karakterizira pravilan ritam izmjene rtova i uvala s niskom obalom aluvijalnoga podrijetla, postojale su žavljanske solane na ušću Glinščice, solane sv. Klimenta na ušću Osapske reke, solane Palú pokraj Milja i solane sv. Bartolomeja.

Sljedeće solane protezale su se južno i zapadno od Kopra, na aluvijalnim nanosima potoka Badaševice i rijeke Rižane. U tom području nalazile su se semedelske solane, koje su s juga kružno zatvarale koparsku povijesnu jezgru, te solane kraj ušća rijeke Rižane (Val Campi, Ušće Rižane i Škocjanski zatok). U obama su predjelima zbog morfologije terena cjeline bogate solju bile prekinute močvarnim područjem, a nosile su različita imena: Semedella, Gorne, S. Leone, S. Nazario, S. Girolamo, Ariol, Sermino, Bocca-Fiume, Campi, Oltra, Campo Marzio, Colonna, Almerigotti, Ponta Totto, Casoni, Dossetto Ancarano itd.

Najvažnije su piranske solane.

Solarska djelatnost postojala je i na području Izole, Sipra, Vrsara, Valalte kraj Lima (Limski zaljev/kanal), Rovinja, Brijuna/Briona i Pule, ali je zadovoljavala samo mjesne potrebe, dok se u Miljama, Kopru i Piranu sol proizvodila i za izvoz. U mletačko doba govorilo se da su piranske solane bile dvostruko veće od koparskih, a one dvostruko veće od miljskih, ali njihova veličina i kapacitet proizvodnje nisu ovisili samo o prirodnim fenomenima već i o gospodarsko-političkim odlukama što su ih donosile države kojima je to područje pripadalo.