Slaveni, zajedničko ime za etnički i jezično srodnu skupinu indoeuropskih naroda.

Dijele se na zapadne (Česi, Slovaci, Lužički Srbi, Poljaci, Kašubi i Slovinci), južne (Hrvati, Slovenci, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Makedonci i Bugari) i istočne (Ukrajinci, Rusi i Bjelorusi). Govore jezicima koji pripadaju slavenskoj skupini jezika.

Najstarija povijest Slavena nije razjašnjena, kao ni podrijetlo njihova imena, koje se prvi put pojavljuje u V. st. Živjeli su u rodovskom društvu na prostranom području između Baltika i Karpata te istočnog porječja Odre i središnjeg toka Dnjepra, gdje se odvijala njihova etnogeneza, u kojoj su uočljivi utjecaji susjednih etničkih skupina (Tračana, Germana i dr.), a posebno baltičkih naroda čiji su jezici najsrodniji slavenskima. Za velike seobe naroda naselili su područja koja su napustili Germani, zapadno do Labe i istočno do donjega toka Dunava.

Potkraj VI. i na početku VII. st. prodrli su do Jadranskoga i Egejskoga mora, naselivši se tijekom VII. st. na čitavu Balkanskom poluotoku i u Istočnim Alpama. Negdje u to doba širili su se i na istok, do područja na kojima su poslije zasnovali Moskvu i Novgorod. Uskoro su nastale prve državne tvorevine, vrlo nestabilne, a u IX. i X. st. prve trajnije slavenske države, među kojima i Hrvatska. U to je vrijeme počelo i prihvaćanje kršćanstva, najprije kod plemena koja su bila u izravnom doticaju s kršćanskim narodima, a potom i među udaljenijima. U IX. st. nastali su, na osnovi govora makedonskih Slavena, prvi slavenski književni jezik (staroslavenski jezik) i prvo slavensko pismo (glagoljica). Kontinuitet imena iz ranoga srednjeg vijeka sačuvali su samo Hrvati, Srbi, Česi, Poljaci i Rusi, dok su neka narodna imena nastala tek u XIX. st. za narodnih preporoda.

Prvi slavenski prodori u Istru radi pljačke zabilježeni su već potkraj VI. st. (sv. Grgur I. Veliki), a uskoro su se počeli u nju i trajno naseljavati (zadaća opata Martina). Franačka je kolonizacija neobrađenih gradskih i crkvenih zemljišta (Rižanska skupština) potaknula naseljavanje Slavena (Hrvata i Slovenaca) i na dotad nezaposjednuta područja. U XI. st. spominje se Slavenska cesta koja iz Poreča vodi u unutrašnjost, a zabilježeni su i prvi nesumnjivo slavenski toponimi (Hum, Črni grad i Beligrad kraj Roča, Gologorica). Istarski su Slaveni stoljećima zadržali neke ustanove (župan, satnik) iz vremena prije doseobe.