Seljačke radne zadruge, kolektivni zadružni organizacijski oblik u socijalističkom poljoprivrednom sustavu, uveden u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata.

Tada je u ratom porušenim europskim zemljama proizvodnja hrane bila među najvažnijim zadatcima. U kapitalističkim sustavima poljoprivrednici su dobivali državnu potporu, te su već nakon desetak godina proizvodili višak. No, u tadanjoj Jugoslaviji s planskim gospodarstvom primijenio se sovjetski model kolektivizacije. Seljak je pod političkim i gospodarskim pritiskom (progresivni porez) te prisiljavan različitim metodama zastrašivanja (iseljivanja, rad na državnim imanjima i dr.) ulazio u radnu zadrugu zajedno sa svojom zemljom i sredstvima za proizvodnju. Budući da je proizvodna tehnologija i opremljenost takvih zadruga ostala ista kao i na dotadanjem seljačkom imanju (a raspodjela dohotka bila je neprimjerena), proizvodnja se nije povećala. Zbog niskoga uroda i obvezatnoga otkupa ostajalo je malo proizvoda za potrebe obitelji zadrugara, koje su stoga osiromašile i pogoršao im se društveni položaj.

Takvo teško razdoblje seljačkoga života postupno se popravilo tijekom 1950-ih: obvezatan otkup ukinuo se 1951.–52., radne su se zadruge preustrojile odnosno počele ukidati tijekom 1952. i 1953., a progresivni porez na poljoprivrednu proizvodnju ukinut je 1953.–54. Od ukupno 64 seljačke radne zadruge osnovane u kotaru Pula ostalo ih je 1961. još 11. Kolektivizacija u poljoprivredi, obvezni otkup i progresivni porez uvelike su utjecali na promjenu socijalne i demografske slike sela.