Londonski ugovor (poznat također kao Tajni londonski ugovor), ugovor zaključen u Londonu 26.IV.1915. između zemalja članica Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i Kraljevine Italije.

Njime je Italija, za ulazak u rat na strani Antante, trebala dobiti Trentino i južni Tirol do Brennera, Trst, Goricu i Gradišku, čitavu Istru do Kvarnera, uključujući Volosko, Matulje i Kastav, otoke Cres i Lošinj s nizom manjih okolnih otoka, dio sjeverne i srednje Dalmacije od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča na jugu, uključujući Zadar i Šibenik, te otoke u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, od Paga do Mljeta, izuzevši Veliki i Mali Drvenik, Čiovo, Šoltu i Brač. Za Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru predviđena je obala od Voloskog do sjeverne granice Dalmacije, zatim obala od rta Ploča do Drima. Italiji su još obećani Dodekanez i neki posjedi u Albaniji, Turskoj i Africi.

Nakon potpisivanja Londonskog ugovora talijanska je vlada 4.V.1915. otkazala ugovor o savezu s Austro-Ugarskom, a 24.V. ušla je u rat protiv bivših saveznika. Iako je Londonski ugovor trebao ostati tajan, hrvatski političar u emigraciji Frano Supilo saznao je od ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Sazonova za njegov sadržaj, nakon čega je Jugoslavenski odbor nastojao spriječiti njegovo oživotvorenje.

Slike