Púla (tal. Pola, slov. Pulj), luka i najveći grad na istarskom poluotoku (44°52′N; 13°50′E); 52 411 stanovnika (2021.).

Smještena je u dubokom Puljskom zaljevu, na zapadnoj obali južne Istre (Puljština). Sjedište je upravnih tijela Grada Pule i Istarske županije (sjedište župana i poglavarstva te dijela upravnih odjela).

Razvijena je brodograđevna (Uljanik d. d.), tekstilna (Arena trikotaža d. d.) i prerađivačka industrija (Tehnomont d. d., Bojoplast d. d., Industrochem d. o. o., Istra Cement International d. d., Duran, Brionka d. o. o.), tercijarni sektor (trgovina: Puljanka d. d.; promet: Pulapromet d. o. o., Brioni d. d., Zračna luka Pula; usluge: Elektroistra, Nova banka d. d.). Kulturno je i obrazovno središte: knjižnice (Sveučilišna knjižnica, Gradska knjižnica i čitaonica i dr.), muzeji (Arheološki muzej Istre, Povijesni muzej Istre), kazalište (Istarsko narodno kazalište), ljetni filmski i glazbeni festivali (Operna sezona, Pulski filmski festival); sedam osnovnih i sedam srednjih škola, Sveučilište Jurja Dobrile. Razvijen je izletnički turizam, ugostiteljstvo i stacionarni turizam (Arenaturist d. d.). Značenje Pule kao prom. križišta cjelokupnoga istarski turizma poraslo je nakon modernizacije zračne luke. Na državnoj je cesti D 21, a željeznička prometnica povezuje ju s Divačom u Sloveniji.
Prvo naselje, s početka I. tisućljeća pr. Kr., nalazilo se na brežuljku (oko 34 metra nadmorske visine) ponad bogatog izvora pitke vode, uz morsku obalu (danas izvor Karolina). Obrisi prve histarske gradine sačuvani su u današnjem urbanističkom liku Staroga grada oko Kaštela. Na sjevernim padinama pronađena je željeznodobna nekropola s oko 150 grobova. Nastanak Pule povezuje se s mitskom pričom o Argonautima, koji su, sklonivši se od progona Kolhiđana, sagradili grad i nazvali ga Polai. Grad su podigli Rimljani oko 46. pr. Kr. kao koloniju rimsku građana (Pietas Iulia) na mjestu histarske gradine, s poljoprivrednim područjem koje je obuhvaćalo cijelu južnu Istru (od Limskoga do Raškog zaljeva). U Augustovo doba Pula je dobila urbanistički lik koji slijedi gradinski raspored koncentričnih ulica oko brežuljka, sa zrakastim usponima što se od oboda penju prema vrhu. Središte je na Forumu, a dvije najveće građevine (amfiteatar [Arena] i veće rimsko kazalište) nalaze se izvan bedema.

Nakon propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva Pula je 533. došla pod vlast Bizanta, kao dio Ravenskog egzarhata, a od 788. bila je u sastavu Franačke. Do XIII. st. oblikovala se kao slobodna komuna, unutar koje su se dvije političke struje borile za vlast, naizmjenično prizivajući moć i utjecaj istarskih i sjevernojadranskih feudalaca i jačih gradova (Castropola). Tako je Venecija u više navrata prisiljavala Puljane na sklapanje saveza, koje su oni zatim spremno razvrgavali. Mlečani su više puta osvajali grad iz odmazde, rušili bedeme, a Pula je bila uvučena i u ratove između Venecije i Đenove. Pod vlast akvilejskoga patrijarha došla je 1230., a 1331. stavila se pod mletačku zaštitu, nakon čega je Venecija imenovala jednoga svojeg plemića za kneza. U XIII. i XIV. st. poharalo ju je nekoliko epidemija kuge te se broj stanovnika počeo smanjivati, pa je izgubila značenje koje je prije imala. Mlečani su pokušavali revitalizirati Pulu i Puljštinu naseljavajući ju novim stanovnicima iz Dalmacije, Albanije i Grčke, ali nisu zaustavili propadanje grada. Unatoč tomu, nastojali su održati čvrst nadzor nad lukom i izvorom vode, pa su 1630.–31. izgradili i novu utvrdu na vrhu brežuljka unutar grada.

U XVIII. st. Pula je imala manje od 1000 stanovnika. Bila je zapuštena i u ruševinama, od kojih su neke bile iz antičkog doba, što je bio jedan od razloga za dolazak europskih arhitekata, umjetnika i antikvara. Nakon nekoliko smjena vlasti na početku XIX. st. (prva austrijska vlast 1797.–1805., francuska vladavina 1805.–13., druga austrijska vlast od 1813.), počelo je stabilno razdoblje austrijske vlasti do kraja I. svjetskog rata (1918.). U prvoj polovici XIX. st. započela je modernizacija (prvi katastar, modernizacija cesta, uređenje izvora vode, briga o spomenicima i dr.), a pravi razvitak počeo je 1856. (Pomorski arsenal u Puli). Pula je postala glavna luka austrougarske ratne mornarice, a broj stanovnika naglo je rastao (58 562; 1910.). Arsenal je zauzeo južni dio Staroga grada te obalu do poluotoka Muzil, a oko grada izgrađen je sustav dvaju prstenova utvrda za obranu s kopna i s mora. Izgrađene su velike vojarne i prateći objekti (sud i zatvor, Mornaričko groblje, Mornarička bolnica, časnički klub, crkva Blažene Djevice Marije od Mora) te stambene zgrade (časničke vile na Verudi, stanovi za časnike – Palazzine, i stanovi za radnike – Baracche). Željezničkom prugom povezana je s Divačom, Ljubljanom i Bečom 1867. Do 1915. potpuno je izmijenila svoj lik, proširila se na veliko područje oko Staroga grada, postala je kozmopolitskim gradom koji je privlačio radnu snagu iz okolice i južne Istre, ali i specijaliste potrebne mornarici iz svih dijelova Monarhije. U uporabi su bili hrvatski, talijanski i njemački jezik, ali se govorilo i mađarski, češki i dr. U političkom životu glavnu je riječ vodilo talijansko građanstvo (svi su gradonačelnici bili Talijani), koje se borilo za prevlast s njemačkim vojnim vlastima i hrvatskim stanovništvom, većina kojega je pripadala radničkim slojevima. U gradu je djelovala hrvatska osnovna škola (ali ne i srednja), izlazile su novine na hrvatskom jeziku.

U I. svjetskom ratu Pula je bila glavna austrougarska mornarička baza na sjevernom Jadranu, ali nije pretrpjela znatnija oštećenja. U siječnju 1918. izbio je veliki štrajk radnika u Arsenalu. Mjesni odbor Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba izabran je 28.X.1918., na čelu s Lovrom Škaljerom i Mirkom Vratovićem, a priključili su mu se i komiteti mornara na ratnim brodovima, posebno njihov Centralni komitet na bojnom brodu Viribus Unitis. Međutim, već 5.XI. u grad su ušle talijanske postrojbe.

Pula je Rapalskim ugovorom (12.XI.1920.) pripala Italiji, ali je grad u doba talijanske uprave stagnirao. Uspostavom fašističke diktature 1926. Hrvatima su zabranjene sve demokratske slobode. Do 1927. bile su zatvorene hrvatske škole, novine i gospodarske ustanove, mnogobrojni hrvatski intelektualci i svećenici morali su otići u emigraciju, zabranjena je djelatnost ljevičarskih organizacija i udruga, a Narodni dom, radnička komora i tiskara socijalističkih glasilâ spaljeni su. Iako je Pula bila sjedište pokrajinske uprave (Provincia di Pola) za gotovo cijelu Istru, nije se dalje razvijala ni gospodarski ni demografski. Nova je izgradnja svedena na malu mjeru, a nastalo je nešto novih zgrada javne uprave (pošta, banka) i zdravstva.

Nakon pada fašizma (rujan 1943.) grad su zaposjele njemačke postrojbe, jer je Pula sa svojom lukom bila važna vojna točka na sjevernom Jadranu (Jadransko primorje, Operativno područje). Zato su Saveznici u više navrata bombardirali lučka i vojna postrojenja (prvi put 9.I.1944.), ali su razorene i stambene četvrti u Starome gradu; poginulo je nekoliko stotina civila. Postrojbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije oslobodile su grad 5.V.1945. nakon višednevnih borbi, ali su ga 9.VI. morale napustiti i predati savezničkoj vojnoj upravi i britanskim postrojbama.

Nakon potpisivanja Pariškog mirovnog ugovora 10.II.1947., 15.IX.1947. grad su preuzele jugoslavenske vlasti, a u međuvremenu je počeo intenzivan odlazak puljskih Talijana (ali i Hrvata), koji je trajao do sredine 1950-ih. Jugoslavensku vlast u Puli (1947.–91.) označile su ponovna industrijalizacija i urbanizacija te stvaranje snažnoga garnizona Jugoslavenske narodne armije. Iako je broj stanovnika opao nakon II. svjetskog rata na oko 30 000, doseljavanjem iz drugih dijelova Hrvatske i Jugoslavije Pula je tek potkraj 1980-ih ponovo dosegnula broj od oko 50 000 stanovnika.

Urbanistički lik Staroga grada sam je po sebi spomenik jer odražava gradinsku kružnu shemu, na kojoj su Rimljani gradili ulice u obliku paukove mreže. Današnje ulice u povijesnoj jezgri slijede iste smjerove. Najistaknutiji je spomenik i simbol grada Arena, amfiteatar sagrađen u I. st. Na Forumu nalazila su se tri hrama, od kojih je jedan sačuvan (Augustov hram, početak I. st.). Na istočnim gradskim zidinama sačuvana su troja gradska vrata: Slavoluk Sergijevaca, memorijalni spomenik koji je bio naslonjen na gradska vrata (slavoluk); Herkulova vrata najstariji su spomenik Pule, nastao u doba osnutka kolonije (sredina I. st. pr. Kr.), a Dvojna vrata iz II. su stoljeća. Sačuvani dijelovi zidina pokazuju antička, kasnoantička i srednjovjekovna obilježja, poglavito popravaka u razdobljima nesigurnosti i opasnosti. Sačuvani su tragovi dvaju rimskih kazališta (kazališta). Zidine koje su opasavale grad s južne, zapadne i sjeverne strane (i uz more) nisu sačuvane, kao ni gradska vrata.

U kasnoantičko doba izgrađene su prve crkve, od kojih je katedrala i danas u funkciji. Njezin začelni zid iza oltara ostatak je prve trobrodne bazilike iz V. st., a poslije je cijela građevina više puta pregrađivana i dograđivana, pa ima ranokršćanske tranzene na prozorima srednjega broda, gotičke prozore na bočnim zidovima, renesansne lukove i stupove koji drže krovnu konstrukciju, te barokno pročelje sa zvonikom ispred njega. U bizantsko doba nastale su mnoge crkve; najvažnija je Sv. Marija Formoza (polovica VI.st.), od koje je sačuvana bočna kapela. Bizantska je i današnja pravoslavna crkva sv. Nikole (do XVI. st. Sv. Marija Mala), a postoje i tragovi mnogih drugih crkava u gradu i neposrednoj okolici. Najpoznatiji samostani, osim Sv. Marije Formoze, bili su Sv. Teodor i Sv. Mihovil na Brdu izvan Pule. U XIII. st. podignuti su crkva i franjevački samostan. Nekoliko gotičkih palača sačuvano je duž ulica koje izlaze iz Foruma prema sjeveru i istoku. Komunalna palača (palača, komunalna), sjedište gradske vlasti od XI. st., spomenik je koji je pretrpio mnogobrojne izmjene, pa nosi tragove romaničkoga, gotičkoga, renesansnoga i baroknoga graditeljstva. Kaštel (mletačka utvrda) primjer je vojnog graditeljstva s početka XVII. st.

S procvatom graditeljstva potkraj XIX. st. nastale su mnogobrojne građevine u historicističkom i secesijskom stilu (Admiralitet, zgrada Filozofskoga fakulteta, mnoge časničke vile na Verudi), a iz 1930-ih nekoliko je vrijednih ostvarenja u duhu moderne (Pošta, neke stambene zgrade), napose zgrada Tržnice, rani primjer uporabe novih građevinskih materijala (čelika i stakla).

Stanovnik je Puležȁn (tradicionalno) i Pùljan(in), stanovnica Puležȃnka i Pùljanka, a pridjev puležȃnski, pȗljskī i pȗlskī.

Grad Pula kao jedinica lokalne samouprave obuhvatom je identičan samom naselju. Prostire se na 41,8 km2, a područje je podijeljeno u 16 mjesnih odbora čije se granice poklapaju s područjima pojedinih gradskih četvrti, prigradskih naselja i turističkih predjela. Mjesni odbori su: Stari grad (obuhvaća gradske četvrti Grad, Sveti Martin, Portarata i Arsenal), Kaštanjer, Monte Zaro, Sv. Polikarp - Sisplac (obuhvaća četvrti Sveti Polikarp, Mornarička bolnica i Sisplac), Veruda (obuhvaća četvrti Veruda i Valsaline te turističke predjele Monsival, Saccorgiana i Verudela), Stoja (obuhvaća četvrti Muzil, Vargarola, Sveti Petar, Barake i Valkane te turističke predjele Valovine i Stoja), Nova Veruda (obuhvaća gradsku četvrt Nova Veruda i turističke predjele Marina Veruda, Fischerhütte i Bunarina), Šijana (obuhvaća četvrti Šijana i Monteghiro te prigradska naselja Valica-Ilirija, Vidrijan i Vernal), Štinjan (obuhvaća prigradsko naselje Štinjan i turističke predjele Puntakristo, Puntižela, Valdežunac i Mulimenti te otoke Sv. Jerolim, Kozada i Sv. Katarina), Veli Vrh (obuhvaća prigradska naselja Veli Vrh, Paganor i Karšiole te turistički predio Valelunga), Busoler (obuhvaća prigradska naselja Busoler, Škatari, Šikići, Valmade, Monteserpo-Komunal, Kaiserwald i Valtursko polje), Valdebek (obuhvaća prigradska naselja Valdebek i Dolinka), Arena (obuhvaća četvrti Arena, Croazia i Kolodvor), Vidikovac (obuhvaća četvrti Monte Rizzi i Drenovica), Gregovica (obuhvaća četvrti Pragrande, Sveti Mihovil, Bolnica i Gregovica) te Monvidal.

Grb Grada je povijesni grb Pule: starofrancuski štit zelene boje u kojem je latinski križ zlatne (žute) boje, čiji krakovi dodiruju rubove štita. Zastava je pravokutnik zelene boje u kojem je latinski križ zlatne (žute) boje.

Dan Grada je 5.V., što je datum oslobođenja Pule 1945. Puljani svečano obilježavaju i 3.VII. – blagdan Sv. Tome, zaštitnika grada, te 2.X. – Dan spomena Grada Pule.

http://www.pula.hr/
http://www.pulainfo.hr

Slike