Podlabin (tal. Piedalbona, Pozzo Littorio), novi, rudarski dio Labina, smješten na velikoj vapnenačkoj zaravni u podnožju staroga Labina (na sjevernom dijelu grada), 5 km udaljen od mora (Rabac).

U rimsko doba u predjelu zvanom Marcilnica postojala je rimska vila. Godine 1434. izgrađen je franjevački samostan s crkvom sv. Vida i Modesta. Samostan je zatvoren 1780., a crkva je srušena 1936.

U Podlabinu se nalaze dvije vrlo vrijedne srednjovjekovne kapele: romanička kapela s upisanom apsidom sv. Nikole i kapela sv. Kuzme i Damjana iz XV. st. s ostatcima zidnih slikarija. Za vrijeme mletačke uprave zemljište u Podlabinu bilo je podijeljeno između triju vrlo imućnih labinskih obitelji. Gospodarska zdanja posjedovale su obitelji Scampicchio, Manzini-Depangher i Martinčić, a potom i imućnije hrvatske obitelji iz bliže okolice Labina.

Do većeg gospodarskog i urbanog razvoja Podlabina dolazi poslije I. svjetskog rata, u vrijeme Italije. Godine 1938. izgrađena je upravna zgrada rudnika te uz nju rudarsko okno i toranj (šoht). Između 1940. i 1942. uz okno je izgrađeno novo rudarsko naselje, kojim dominira trg s otvorenim trijemom postavljenim ispred crkve sv. Franje. Novo naselje svečano je otvoreno 18.X.1942. pod imenom Pozzo Littorio d'Arsia (u prijevodu Liktorska Jama Raše). Izgrađeno je, kao i nedaleka Raša, u sklopu kampanje podizanja potpuno novih naselja (città di fondazione), a urbanistički i arhitektonski osmislio ga je arhitekt Eugenio Montuori. Već 1943. preimenovano je u Piedalbona. U neposrednom poraću imalo je, kao Podlabin, status naselja - mjesnog narodnog odbora (MNO) u sklopu kotara Labin, MNO Podlabin ukinut je 1949. te je naselje postalo labinskom gradskom četvrti.

Zbog povećanih potreba rudnika za radnom snagom, u Podlabinu je 1948. počela izgradnja novih stambenih zgrada (tzv. Nove zgrade, ukupno njih 49) te 1960-ih suvremenih stambenih zgrada na predjelu zvanom Kature.

Na području Podlabina biskup Dragutin Nežić osnovao je 1960. župu Labin Donji posvećenu Gospi Fatimskoj.