Ples mrtvaca (franc. danse macabre, njem. Totentanz), ikonografski obrazac u srednjovjekovnoj umjetnosti nastao kao ilustracija pjesništva o prolaznosti života, koje se širilo Europom poglavito nakon tzv. crne smrti (epidemija bubonske kuge 1347.-51.).

Razlikuju se dva tipa plesa mrtvaca. Stariji, »francuski« tip prikazuje kolo u kojemu mrtvaci plešu s ljudima, likovi su okupljeni u parovima, a svaki par ilustrira stihove što opisuju razgovor između mrtvaca i žive osobe. Mlađi, »baselski« tip prikazuje likove u parovima poredanima u povorci koja se kreće prema otvorenu grobu. Mrtvaci se prikazuju kao raspadajući leševi ili kao kosturi. U Europi postoje 72 očuvana prikaza plesa mrtvaca u zidnom slikarstvu, a najviše ih ima u središnjoj Europi, u alpskome krugu (sjeverna Italija, Švicarska, Bavarska). Najstariji je poznati takav prikaz izveden oko 1424. u kosturnici Aux Saints Innocents u središtu Pariza, uništen u XVIII. st. Dva prikaza u Baselu datiraju se oko 1440. Obrasci su se širili preko rukopisa i grafičkih listova.

U Istri su očuvana dva prikaza plesa mrtvaca, i to u grobljanskoj crkvi sv. Marije na Škrilinah kraj Berma, djelo radionice Vincenta iz Kastva iz 1474., i u Sv. Trojstvu u Hrastovlju, gdje je 1490.(?) radila radionica Ivana iz Kastva. Iako se ti prikazi formalno povezuju s »baselskim« tipom, najvjerojatnije se naslanjaju na neki stariji predložak talijanskog predalpskoga prostora, od kojih jedini poznati i sačuvani primjer ima Oratorio dei Disciplini (iz 1485.) u Clusoneu kraj Bergama. U beramskoj crkvi pred povorkom svira kostur gajdaš: on udara ritam plesa kojim Smrt odvodi u grob crkvene dostojanstvenike, svjetovne vladare i niže staleže, među njima i beramskoga krčmara, vojnika, dijete, prosjaka te trgovca, koji je neuspješno pokušava podmititi. U takvim se predodžbama prikazuje prodor pučkoga duha, folklora i pučkoga teatra u teološku misao (Branko Fučić).

Slike