Ćiril i Metod, sveti (Sveta braća, Slavenski apostoli), bizantski misionari (Konstantin, redovničko ime Ćiril, Solun, 826./7. – Rim, 14.II.896.; Mihael, redovničko ime Metod, Solun, oko 815. – Moravska, 6.IV.885.).

Na poziv moravskoga kneza Rastislava, car Mihael III. ih šalje iz Carigrada 863. u Moravsku kako bi propovijedali kršćanstvo na slavenskom jeziku. Njihova je misionarska, prosvjetiteljska i diplomatska djelatnost uživala potporu, ali i nailazila na snažan otpor, posebno franačkih biskupa.

Baština Svete braće – glagoljsko pismo, koje je sastavio Ćiril, usustavljen slavenski književni jezik te prijevodi Biblije i drugih temeljnih tekstova – proširila se među slavenskim narodima, a misija je, već u ranoj fazi, utjecala na vjersku i kulturnu povijest Hrvata. Prema Naumovu žitju i Ljetopisu Popa Dukljanina, Ćiril i Metod djelovali su u hrvatskim krajevima. Nije potvrđeno, ali je moguće da su putujući u Rim prolazili istarskim područjem, čemu ide u prilog i kult sv. Klementa pape.

Prema spisu Excerptum de Karentanis (XII. st., na temelju starijega predloška), Metod je došao iz dijelova Istre i Dalmacije. Vjerojatno su njegovi učenici, nakon Metodove smrti protjerani iz Moravske potom zarobljeni pa otkupljeni u Veneciji, djelovali u Istri. Tu je posvjedočena rana prisutnost glagoljice i slavenskog bogoslužja. Trajanje glagoljaške djelatnosti (glagoljaštvo) procjenjuje se na oko tisuću godina. Najstarija su svjedočanstva o njoj epigrafski spomenici, npr. Plominski natpis (XI. st.) i Grdoselski ulomak (XII. st.).

Ćirilometodska je kultura na području gdje su se prepletale romanska, germanska i slavenska civilizacija ujedinjavala hrvatski puk i snažno utjecala na kulturu i stvaralaštvo.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ih je 1980. suzaštitnicima Europe.

Spomendan im je 14. veljače (7. srpnja do 1970., a u pravoslavlju ih slave 11. svibnja).