Damjan iz Pule (Damiano da Pola, de Galinetis, Galineta, de Gallinetis, Gallineta, Gallinetta), profesor jezika i književnosti, pedagog (Pula, druga polovica XIV. st. – Padova, između 1456. i 1461.).

Datum rođenja nije poznat, ali se po podacima o njegovoj profesionalnoj karijeri s početka XV. st. može zaključiti da je rođen u 70-im godinama XIV. st. Otac mu je bio Damiano de Valle (Damjan iz Bala), zvan Galineta (de Galinetis, „Kokošica“), o majci nema podataka. Nadimak Gallinetta preuzet će kasnije kao prezime djeca Damjana mlađeg.

Nije poznato ni gdje se školovao, pretpostavlja se u rodnoj Puli, ni koje je škole završio. Izvjesno je da je koncem XIV. st. bio u Veneciji, s preporukama utjecajnih poznanika (možda Venecijanca Guida Mema, pulskoga biskupa 1383.-1409.), gdje je privatno podučavao gramatiku. Poduku iz književnosti davao je i mladom prioru jednog venecijanskog samostana Lodovicu Barbu, iz znane mletačke plemenitaške obitelji, kojega je pratio na studij kanonskog prava u Bologni i koji je kasnije postao znameniti reformator redovničkog života. Ova epizoda Damjanovog života i djelovanja da se zaključiti iz bilješki u njegovom (sačuvanom) prijepisu radova rimskog komediografa Terencija (Publije Terencije Afer), s nadnevkom dovršetka 23.XII.1401.

Iz Bologne se vjerojatno ubrzo vratio u Veneciju, a nakon jednog desetljeća, 1411. ili 1413., seli se u Padovu, vjerojatno želeći biti bliže humanistu i jezikoslovcu Gasparinu Barzizzi, koji je tada bio profesor retorike i etike na tamošnjem sveučilištu, a i rečenom L. Barbu, koji je postao opat padovanskog samostana sv. Justine. U Padovi nastavlja s pedagoškim radom u privatnoj docenturi. Tu se i oženio, poznato je da je imao dva sina i četiri kćeri.

Sljedeći podaci o njegovoj profesionalnoj aktivnosti vezani su ponovo uz Veneciju, gdje je polovicom 1420-ih profesor gramatike u vlastitoj školi. Između ljeta 1431. i proljeća 1433. predaje u javnoj školi u Udinama, a oko 1436. vraća se u Padovu, gdje nastavlja privatnu docenturu kroz naredna dva desetljeća. Povremeno je prihvaćao i kraće predavačke obveze i u drugim gradovima pa je tako 1452.-53. bio u Feltreu, gdje se družio s humanistom Gian Battistom Scitom i franjevcem Bernardinom (kasnije blaženim).

Bio je djelatni zagovornik humanizma. Sačuvani su (tuđi) prijepisi Ovidijevih Metamorfoza s njegovim komentarima, njegovi prijepisi šest Plutarhovih usporednih životopisa u latinskom prijevodu Leonarda Brunija, komentara Bernardina iz Imole Danteovog Pakla te privatnih pisama G. Barzizze. Kao cijenjeni profesor izvjesno je imao široku lepezu kontakata s onodobnim kolegama i istaknutim osobama iz kulturnog života. Uz spomenute bio je u vezi i s humanistima Ognibeneom Bonisolijem, Siccom Polentonom i Antoniom Baratellom, a među njegovim učenicima bili su Jacopo Zeno, budući padovanski biskup, Sebastiano Borsa, budući tajnik mletačkog namjesnika u Furlaniji Leonarda Giustiniana, vjerojatno i udinski humanist Francesco Diana, koji je kasnije otkupio Damjanov primjerak Metamorfoza. Sačuvano je i nekoliko zapisa i dokumenata iz kojih se iščitavaju i fragmenti Damjanove financijske situacije, poput teškoća s isplatom miraza za kćeri i prehranjivanja obitelji, prodaja knjiga i dr.

O Damjanovom porijeklu i profesiji svjedoči i njegova bilješka „Mi damian da puola maistro de scuola in padoa“ (prema Paolo Sambin, „Il grammatico Damiano da Pola e Panfilo Castaldi“, u: Italia medioevale e umanistica, 5, 1962.).

Po dostupnim pisanim izvorima bio je živ još 1456. a umro je do 20.VIII.1461. te je bio pokopan u padovanskoj crkvi Sv. Trojstva.

Navodi ga i Pietro Stancovich u svojoj Biografia degli uomini distinti dell'Istria (sv. 2., Trst 1929., 333), napamet ga, u oskudici podataka, smjestivši u XVI. st.