Polojaz, Libero, gospodarstvenik, trgovac, društveni aktivist (Boljun, 28.IV.1912. – Trst, 13.VIII.2003.).

Otac Josip bio je gostioničar, majka Marija rođ. Sandalj.

Talijansku pučku školu polazio je u Boljunu, a u Pazinu je 1926. završio nižu srednju školu.

Kako nije imao novca za nastavak školovanja, zaposlio se kao trgovački šegrt kod ujaka Josipa Sandalja, veletrgovca u Lupoglavu. Kroz desetak godina u tom je poslu prošao niz područja trgovanja, od obrtničkih i manufakturnih proizvoda, preko drva i kože do prehrambenih proizvoda, začina i naftnih derivata.

Vojni rok služio je u Anconi i Avellinu, a otpušten je nakon 6 mjeseci zbog zdravstvenih teškoća. Godine 1936. mobiliziran je za talijanski pohod na Etiopiju, ali je pobjegao i 1937. se seli u Postojnu, gdje je u središtu grada preuzeo trgovinu Milana Kutina. Dvije godine kasnije oženio se Zorom Sandalj, također s Boljunštine, s kojom je imao dvije kćeri, Sonju i Vlastu.

Nakon napada Sila osovine na Jugoslaviju 1941. obitelj se sklonila u Trst, ali su ga fašističke vlasti stalno proganjale te mobilizirale u „specijalne bataljune“ za političke sumnjivce (battaglioni speciali). Godine 1942. upućen je u 34. topničkoj pukovniji (34° Reggimento Artiglieria) iz Trsta na rusku bojišnicu, ali se nakon osmodnevnog putovanja uspio vratiti s izlikom lošeg zdravstvenog stanja. Kod kuće je aktivno pomagao Osvobodilnu frontu pa su ga fašisti uhitili i zatvorili u pulski zatvor, kamo su iz Trsta doveli i njegovu suprugu. Nakon kapitulacije Italije bježe iz zatvora i odlaze u Postojnu, gdje Polojaz vodi trgovinu do kraja 1945. kada opet odlazi u Trst. Tu je 1946. otvorio poduzeće za uvoz i izvoz sirove kave, dioničko društvo Cogeco. Postao je jedan od najvećih uvoznika i distributera kave na talijanskom i europskom tržištu.

Bio je vezan za slovensku zajednicu u Trstu i kroz njegovu tvrtku obučilo se mnogo mladih slovenskih zaposlenika. Smatrao je da Trst ima velik potencijal u svjetskoj trgovini kavom, a u njoj i puno prostora za napredovanje mladih snaga. Poslovno mu je geslo bilo da je čovjekovo najveće bogatstvo u „radu i poštenju, čime lako dosegneš svaki cilj i otvorena su ti vrata u svijet“.

S obzirom na hrvatsko porijeklo, još u mladosti širio je svoje znanje hrvatskog jezika, a istodobno i učio slovenski. U vrijeme fašizma sastajao se s vršnjacima potajno njegujući slovensku glazbu i pjesmu. U poraću se u Trstu uključuje u glazbena i kazališna događanja u Kulturnom domu, kao i u slovenske gospodarske udruge. Bio je dvadesetak godina u tijelima Tršćanske kreditne banke (Banca di credito di Trieste/Tržaška kreditna banka), glavne novčarske ustanove slovenske nacionalne zajednice u Italiji.

U Trstu je podupirao razna slovenska dobrotvorna društva, prosvjetne, kulturne i sportsko-rekreacijske udruge, s naglaskom na pomoć mladima i slovenskoj zajednici.

Za zasluge u razvoju tršćanske, a i talijanske trgovine Republika Italija ga je 1977. odlikovala titulom viteza (cavaliere), a 1996. i komendatora Reda zasluga za Republiku (commendatore Ordine al merito della Repubblica Italiana).

U Trstu je, na poticaj kćeri, 2006. s imenima njihovih roditelja osnovana zaklada (Sklad Libero in Zora Polojaz/Fondazione Libero e Zora Polojaz) koja stipendira mlade znanstvenike i financijski podupire niz prosvjetnih i znanstveno-istraživačkih projekata i seminara, umjetničkih manifestacija i izložbi, izdavaštvo, sportske ekipe i natjecanja te je pokrovitelj i međunarodnog šahovskog festivala i trofeja „Libero e Zora Polojaz“, s obzirom na to da je Libero bio i strastveni šahist.