Bȕje (tal. Buie), grad u sjeverozapadnoj Istri, sjedište gradske uprave, središte Bujštine (45°24′N; 13°39′E; 222 m nadmorske visine); 2.086 stanovnika (2021.).

Nalazi se u brežuljkastu krajoliku između Mirne i Dragonje, na državnoj cesti Pula – Kopar – Trst (D21), na raskrižju županijskih cesta za Umag, Novigrad, Momjan, Grožnjan, Kaštel i Buzet. Važno je cestovno čvorište, razvijene su trgovinska i uslužna djelatnost te prerađivačka industrija (industrija ukrasnoga kamena i betonskih proizvoda, elektronika). Sjedište je škola i kulturnih ustanova (hrvatska i talijanska osnovna škola, srednja škola, etnografski muzej, koji uz etnografsku ima i zbirku tradicionalnih zanata). Okolica je plodna i pogodna za poljodjelstvo: vinova loza (vinski podrum iz 1905.), voće, masline, žitarice.

Stanovnik je Bujȇž i Bȕjac, stanovnica Bujȅška i Bȗjka, pridjev bũjski, bȗjski i bujȅški.

Povijesno središte grada nastalo je na prapovijesnoj gradini, koja je ponovno naseljena u kasnoantičko doba kao pribježište, te je refugij iz razdoblja seobe naroda prerastao u utvrđeno srednjovjekovno naselje. Najstariji spomen u povijesnim izvorima seže iz 1102. (Castrum Uvege), kada ga je Ulrik II. darovao Akvilejskom patrijarhatu. Mlečani ga zauzimaju 1412., pri čemu su srušene gradske zidine, koje su nekoliko desetljeća poslije ponovno izgrađene.

Buje su zadržale povijesnu sliku utvrđenoga grada na uzvisini. U starome dijelu raspoznaju se obličja srednjovjekovnoga obrambenoga prstena, zidina i kula. U blizini, na starom groblju izvan gradskih zidina, nalazi se crkva sv. Martina, s visokorenesansnim portalom. Župna crkva sv. Servula monumentalnih arhitektonskih oblika i inventara jedan je od najznačajnijih spomenika kasnobaroknoga razdoblja u Istri. Nakon rušenja prethodne, pravilno orijentirane trobrodne crkve, njezinu je izgradnju 1754. počeo Giovanni Dongetti, a 1768. nastavio Antonio Naiber. Nedovršeno pročelje svjedoči o prilikama u doba kasne mletačke uprave. Visoko na pročelju sekundarno je smještena romanička skulptura anđela, a u gradnji su korišteni dijelovi prvotne crkve. Unutrašnjost je dvoranski koncipirana, s bogatim ukrasima (glavni i dva bočna oltara piranskoga majstora Gasparea Albertinija, sa skulpturama sv. Servula i sv. Sebastijana mletačkog kipara Giovannija Marchiorija). Slike pokraj glavnog oltara (Čudo sv. Servula i Mučenje sv. Sebastijana) pripisuju se Giuseppeu Camerati, mletačkom slikaru prve polovice XVIII. st. Orgulje, koje s pjevalištem čine jedinstvenu kompoziciju, izrađene su u radionici Gaetana Callida (1791.). Promjena orijentacije župne crkve zahtijevala je znatnija rušenja javnih zgrada na glavnom gradskom trgu. Preostao je samostojeći zvonik započet u kasnogotičkom, a dovršen u baroknom razdoblju. Od prvotne urbanističke matrice očuvana je i baza stupa za zastavu iz XVII. st. te patricijska kuća s kraja XV. st., koja sa zapadne strane zatvara trg.

Unutar zidina očuvani su nizovi kuća iz razdoblja renesanse i baroka. Odlikuju se bogato ukrašenim prozorskim otvorima, portalima i krunama vodosprema. Srednjovjekovna crkva sv. Ivana Evanđelista barokizirana je u XVIII. st. U zapadnom dijelu grada nalaze se ostatci crkve Sv. križa. Izvan srednjovjekovnog obrambenog prstena, u neposrednoj blizini glavnog ulaza u stari grad, nalazi se crkva Blažene Djevice Marije, barokni zvonik koje skladno nadopunjuje konture grada iz smjera juga i jugoistoka. Na njezinu sjevernom zidu očuvan je prvotni, renesansni glavni portal iz 1497., s natpisom koji spominje donatora Pavla Račicu. Poput niza drugih primjera istovrsne arhitektonske dekoracije s naivnim figuralno-vegetabilnim motivima u Bujama, portal se pripisuje klesaru Mateju iz Pule. U bogatoj crkvenoj opremi ističe se renesansna skulptura Bogorodice s Djetetom Paola Campse i Giovannija iz Malinesa, pozlaćena kovana rešetka, pala s prikazom Bogorodice sa sv. Maksimom i sv. Pelagijem biskupom te Luigijem Gonzagom (Gianbattista Pittoni, 1740.), ciklus od 8 slika s biblijskim prizorima (Gasparo della Vecchia, 1711.) te slike Francesca Zanelle iz druge polovice XVII. st. Drvorezbareno oslikano pjevalište iz prve polovice XVII. st. krase tri ulja na platnu bassanovske orijentacije, s temama marijanskoga ciklusa. Frescal, okoliš crkve opločen je i obrubljen manirističkom balustradom.

Južni dio podgrađa s crkvom Blažene Djevice Marije u novom je vijeku bio utvrđen novim obrambenim prstenom. Ulaz u predziđe očuvan je ispod kuće u kojoj je smještena etnografska zbirka. Nizovi kuća u jugoistočnom i jugozapadnom podgrađu nastajali su tijekom XIX. i početkom XX. st. Iz razdoblja potkraj prve polovice XIX. st. potječe nekoliko klasicističkih palača.

Buje i okolica u novije su doba zanimljivi i za turističke projekte (hotelski i apartmanski smještaj, vinski podrumi, gastronomska ponuda, lovni turizam, jahački sport), posebice u rujnu, kada se održava tradicionalni Praznik grožđa.

Grad Buje je jedinica lokalne samouprave čije se područje proteže u sjeverozapadnom dijelu hrvatske Istre, između Dragonje (i slovenske granice) na sjeveru i doline Mirne na jugu, a na sjeverozapadu, u Kanegri, odnosno Piranskom zaljevu, ima izlaz na more. Površina mu je 103,3 km2, broji 4.441 stanovnika (2021.).

Uz samo Buje na području grada su i naselja: Baredine (62 stanovnika, 2021.), Bibali (106), Brdo-Berda/Collalto (13), Brič-Briz (8), Buroli (73), Bužin-Busin (ne pojavljuje se u popisu stanovništva od 2001.), Gamboci-Gambozzi (100), Kaldanija-Caldania (273), Kanegra-Canegra (-), Kaštel-Castelvenere (606), Krasica-Crassiza (158), Kršete/Karšete-Carsette (94), Kučibreg/Kućibreg-Cucibrec (13), Lozari (27), Marušići-Marussici (147), Merišće-Merischie (47), Momjan-Momiano (239), Oskoruš-Oscorus (43), Plovanija-Plovania (247), Sveta Marija na Krasu-Madonna del Carso (nenaseljeni dio istoimenog naselja u sastavu Grada Umaga), Škrile-Scrile (ne pojavljuje se u popisu stanovništva od 2001.), Škudelin-Scudelin (ne pojavljuje se u popisu stanovništva od 2001.), Triban-Tribano i Veli Mlin-Molino Grande (ne pojavljuje se u popisu stanovništva od 2001.). Grad je samoupravno organiziran u sedam mjesnih odbora: Buje (grad Buje i Pontić), Triban (Bibali, Krug, Tiola i Triban), Kaštel (Kaštel, Kaldanija, Fratrija, Kažete, Simonetija, Kazarole, Šćavonija, Volpija, Gadari, Vižinada, Montrin, Paldigija, Juki, Morožija, Todeški, Vrh, Medigija, Malotija, Dorina, Vinjarija, Specijarija, Markovac, Škrile, Kanedo, Mlini, Veli Mlin, Bužin, Škudelin, Mazurija, Kanegra i Plovanija), Krasica (Krasica, Mužolini Gornji, Bucaj, Stancija Zubin, Brajki, Punta, Gopci, Bekari, Plac, Punta, Vrh Činić, Krč, Baracija, Mužolini Donji, Glavači, Stancija Zrinjska, Jugovci, Kostelac, Stancija Loj, Vrh, Gornje Baredine Donje Baredine, Lozari i Stancija Torčelo), Kršete (Buroli, Jurcanija, Ljubljanija, Vinela, Gamboci, Kršete, Križine, Kukov Vrh, Kakovići i Stancija Bracanija), Marušići (Marušići, Črnci, Šaini, Jurini, Trkusi, Paliski, Brešani, Benečani, Šibenija, Lalovići, Čulihi, Mikorići, Sorbar, Bazuja, Škrlini i Dragočevac) te Momjan (Dugo Brdo, Škrlići, Kučibreg, Kremenje, Kluni, Kortivi, Smilovići, Sv. Mavar, Matići, Gambocija, Grmunija, Kanedolo, Bošketo, Škarjevac, Stancija Petrinja, Stancijeta, Matići, Momjan, Brič, Kortina, Brdo, Stancija Viđini, Stanovići, Merišće, Rožmanija, Stražice, Veli Breg, Mali Breg, Soline, Stancijeta, Most, Vale, Cingarela, Dramac i Oskoruš).

Grb Grada Buje povijesni je grb Buja, kvadratni (starofrancuski) štit srebrne (bijele) boje na kojem je križ crvene boje, a obrub štita je bijel. Zastava je okomito pravokutna, bordo crvene boje s grbom u gornjem dijelu.

Dan Grada obilježava se 8. rujna.

U Bujama se slavi mjesni zaštitnik sv. Servul, u pravilu prve nedjelje iza njegovog blagdana - 24. svibnja.

http://www.buje.hr/

http://www.tzg-buje.hr/

http://grad-buje.net/

Slike