Lovisato, Domenico, geolog (Izola, 12.VIII.1842. - Cagliari, 23.II.1916.).

Otac mu je bio postolar Giuseppe rodom iz Furlanije, a majka Antonia Vascotto bila je Kopranka. Već 1850. ostao je bez oca, pa je obitelj vrlo teško živjela. Inteligentan i željan znanja školovao se zahvaljujući pomoći rodbine i obiteljskih prijatelja. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Izoli, Kopru i Udinama. Već u gimnazijskim danima počeo je pokazivati iredentističke stavove, što mu je priskrbilo i poneku kaznu tadašnjih austrijskih vlasti. Nakon završenog liceja 1862. upisao je matematiku na Sveučilištu u Padovi, a i tamo je, zbog neskrivenih talijanofilskih političkih ideja, bio pod policijskom paskom. Uhićen je čak osam puta, a 1864. suđen zbog veleizdaje, ali je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Sljedeće godine bio je izbačen sa studija, važilo je to za sve škole u Habsburškoj Monarhiji, ali je mu je kazna ipak ublažena. U ratu Italije protiv Austrije 1866. prijavio se kao dragovoljac (na strani Italije) i borio u Trentinu.

Nastavivši sveučilišni studij diplomirao je 1867. te počinje predavati matematiku i fiziku u raznim srednjim školama u Italiji - u Sondriju, Sassariju, Grigentiju (danas Agrigentu) te 1876. u Catanzaru gdje je tijekom dvije godine obavio niz geoloških i paleontoloških istraživanja kalabrijskog poluotoka. To mu je otvorilo vrata sveučilišta te je 1878. imenovan izvanrednim profesorom na studiju mineralogije u Sassariju. Tu će se iz matematičara preobraziti u prirodoslovca, potom geologa, prvenstveno samoukog. Sudjelovao je u talijanskoj ekspediciji, pod vodstvom Giacoma Bovea, od prosinca 1881. do rujna 1882., u Ognjenoj zemlji i Patagoniji. Njegove bilješke s tog putovanja čuvaju se u Gradskom muzeju u Trstu, a 2001. i 2003. objavljene su, u dva dijela 2001. i 2003., pod naslovom D. Lovisato, In Patagonia e in Terra del Fuoco. Trascrizione dei diarii.

Iako su mu argentinske vlasti bile ponudile da, pod vrlo povoljnim uvjetima, nastavi istraživanja u toj zemlji, vratio se u Italiju, nastavljajući sveučilišnu, ali i političku aktivnost, i dalje vođenu iredentističkim motivima. Tako je u lipnju 1883. posjetio rodnu Istru (tada dio Austro-Ugarske), ali je odmah protjeran. Sveučilišna karijera imala mu je uzlaznu putanju, pa je 1884. postao redovitim profesorom mineralogije i geologije na Sveučilištu u Cagliariju gdje je predavao i istraživao tridesetak godina. Rezultate znanstvenih istraživanja objavio je u stotinjak radova, od kojih su mnogi fundamentalni za poznavanje geologije Sardinije.

Važnija su mu djela: Cenni geognostici e geologici sulla Calabria settentrionale (1878. i 1879.), Cenni critici sulla preistoria calabrese (1880.-81.), Una escursione geologica nella Patagonia e nella Terra del Fuoco(1883.), Da Buenos Aires alle Sierre di Cordova (1883.), Cenni geologici sulla Sardegna (1887.-88.), Brani sparsi di geologia sarda (1891.).

U Cagliariju i Trstu posvećena mu je ulica.