Pavao Đakon (lat. Paulus diaconus, Paulus Cassinensis), langobardski kroničar (oko 720 - oko 799). Do propasti langobardske države živio je na dvoru kralja Deziderija (Langobardi), gdje je podučavao njegovu kćer Adelpergu, a potom stupio u benediktinski red u samostanu Monte Cassino u južnoj Italiji. 

Kako bi izbavio brata iz franačkoga sužanjstva, otišao je na dvor Karla Velikoga i neko se vrijeme zadržao u krugu najučenijih ljudi zapadne Europe. Potkraj života vratio se u Monte Cassino, gdje je i umro. Napisao je više djela, među kojima se ističe Povijest Langobarda (Historia Langobardorum), kronika u šest knjiga, koja opisuje događaje do 744. te donosi za istarsku povijest važne podatke. Zabilježio je da je 592. Istra bila poharana kužnom bolešću. Među događajima za doseobe Slavena (danas Slovenaca i Hrvata), zapisao je da su oko 600-602. Langobardi s Avarima i Slavenima opustošili Istru ognjem i pljačkom, te da su Slaveni oko 611. upavši u Istru, pobili puno bizantskih vojnika i u potpunosti je opljačkali. Premda se služio podatcima starijih pisaca i iz langobardske usmene predaje, ubraja se u pouzdanije kroničare ranoga srednjeg vijeka.