Pazinska knežija (Pazinska grofovija), povijesni naziv za pazinsko vlastelinstvo, koje je obuhvaćalo veći dio austrijskoga dijela Istre u srednjem i novom vijeku.

Temelje joj je postavio Menhard od Schwarzenburga, koji je u XII. st. bio gospodar srednje Istre. Rodbinskim vezama njegovi nasljednici postaju grofovi Gorički, a nakon dijeljenja njihovih posjeda, Albert III. počinje se predstavljati kao istarski (1365.), odnosno pazinski grof (1366.). Nakon njegove smrti 1374. Pazinska knežija ustrojava se kao privatni posjed Habsburgovaca. U mletačkim dokumentima XVI.–XVIII. st. naziva se Stato Arciducale, Imperio, ponekad Contea di Pisino, dok austrijski izvori bilježe termine Comitatus i Grafschaft Mitterburg.

U hrvatskoj se historiografiji najprije rabilo ime Pazinska grofovija (prijevod talijanskog i njemačkog naziva), a poslije je prihvaćen termin Pazinska knežija, kako je zabilježeno u Istarskom razvodu. Pazinska knežija je područje pod upravnom vlašću pazinskoga kapetana (kneza), koje je upisano u njegov katastarski registar (urbar), a politički pojam koji obuhvaća čitav teritorij austrijske Istre bio je Istarska knežija (tal. Contea d’Istria, njem. Grafschaft Isterreich) i odnosio se na skupinu »nasljednih zemalja«, malih gospoštija i posjeda, u kojima je javno i privatno pravo bilo vrlo slabo odvojeno, a u kojima su upravne, sudske, porezne i imovne obveze bile vrlo složene i podložne učestalim promjenama.

Istarska je knežija obuhvaćala šire pazinsko područje, istočni dio poluotoka sjevernije od Plominskog zagorja, dio Ćićarije te šire područje Trsta. Nakon Tridentinske arbitrarne odluke iz 1535. izgubila je feudalne gospoštije Račice, Momjan, Završje te feud Barban-Rakalj, a ostala je i bez područja Grimalde i Draguća, Vrha, Sovinjaka te sjevernog i sjeverozapadnog dijela područja Zamaska. Tako je obuhvaćala: dio pod izravnom upravom pazinskoga kneza, u užem smislu nazvan Pazinskom knežijom, a pripadala su mu naselja Pazin, Stari Pazin, Tinjan, Kringa, Žminj, Pićan, Gračišće, Lindar, Zarečje, Beram, Trviž, Kašćerga, zatim preostali, južni i jugoistočni dio područja Zamaska, Novaki, Cerovlje, Previš (Previž), Črišnjevica (Čerišnjevica), Butonega (Butoniga), Kršikla, Borut, Boljun, Vranja, Brest, Učka te Lovran i Brseč na liburnijskoj strani Učke; feudalne posjede pićanskog biskupa Tupljak i Škopljak; samostansko dobro Sveti Petar u Šumi; posjed Gologoricu; odvojene manje gospoštije: Gospoštiju Lupoglav, koja je obuhvaćala upravno središte Lupoglav, kojemu su pripadali Gorenja Vas i Dolenja Vas, zatim Semić, Lesišćinu te odvojene posjede Krajcarbreg, Sutivanac, Šumber, Karbune i Tibole; Gospoštiju Kožljak, koja je obuhvaćala upravno središte Kožljak, zatim Posrt, Letaj, Šušnjevicu, Novu Vas, Jesenovik, Grobnik, Brdo (Brda), Čepić i Malakrasu; Gospoštiju Grdosel; Gospoštiju Kršan; Gospoštiju Paz-Gradinje.

Crkvena podjela nije se poklapala s onom političkom. Teritorij Istarske knežije dijelile su četiri biskupije: puljska, tršćanska, pićanska i porečka. Puljskoj biskupiji pripadali su Šumber, Kršan, Kožljak-Malakrasa, Jasenovik-Nova Vas-Šušnjevica, Posrt-Letaj-Paz, Boljun, Vranja-Brest i Lupoglav-Lesišćina-Semić-Dolenja Vas-Gorenja Vas. Tršćanskoj su biskupiji pripadali Tibole-Borut, a Pićanskoj biskupiji Sutivanac, Pićan, Tupljak, Škopljak, Čepić, Brdo, Karbune, Grobnik, Gradinje, Gologorica, Cerovlje, Previš, Grimalda, Kršikla-Butonega, Lindar, Zarečje, Novaki i Gračišće. Porečkoj biskupiji pripadali su Žminj-Krajcarbreg, Tinjan, Kringa, Sveti Petar u Šumi, Pazin, Stari Pazin, Beram, Trviž, Grdosel, Kašćerga te austrijski i mletetački dio područja Zamaska. Iako reformatorske ideje nisu naišle na odjek kakav su imale u mletačkom dijelu Istre, a i nadvojvodina je vlast nastojala spriječiti širenje novoga vjerskog nauka, bilo je nekoliko feudalaca koji su ga svesrdno podržavali. Luterani su bili osobito brojni u starom kaštelu Kožljaku, a pripadao im je i sam feudalni gospodar utvrde, iako se nije htio preobratiti na novi nauk da ne bi izgubio svoju gospoštiju.

Tijekom rata Kambrejske (Cambraiske) lige (1508.–23.) Istarska knežija pretrpjela je velike štete i razaranja. Iz toga razdoblja potječe urbar koji spominje 31 naseljeno mjesto i 24 mala sela u sedam odvojenih gospoštija (Završje, Paz, Kršan, Račice, Momjan, Kožljak i Lupoglav), koje su imale zasebne urbare. Austrijsku je Istru 1510.–11. zahvatila velika epidemija kuge koja je odnijela mnogo života, a polja su ostala zapuštena. Feudalna obitelj Mosconi kupila je Pazinsku knežiju 1532. za 26.000 rajnskih fiorina. Zbog povećana feudalnog pritiska prema nižim društvenim slojevima 1570. izbila je buna u kojoj je sudjelovalo oko 2.000 podložnika. Savjetnici su nadvojvodi Ferdinandu predložili da Pazinsku knežiju ponudi u zalog toskanskom vojvodi Ferdinandu Mediciju za posudbu 150.000 kruna, kako bi se popravilo financijsko stanje austrijskih zemalja. Kada su pregovori propali, nadvojvoda se obratio poznatim europskim bankarima iz obitelji Fugger, koji su mu 1600. posudili 80.000 fiorina uz hipoteku na Pazinsku knežiju.

Od XVI. do XVIII. st. česti su bili sukobi oko nepodijeljenih parcela duž mletačko-austrijske granice (diferencije). Tijekom Uskočkog rata (1615.–18.) mletačka je vojska zauzela Beram, Žminj, Brseč i Tinjan, ali je sva naselja na kraju sukoba morala vratiti Austriji. Na Pićanšćini je 1653., u doba uprave mletačke obitelji Flangini, izbila vjerojatno najveća seljačka buna u Istri u XVII. st., a uzrok su joj bile društvene, gospodarske i političke krize na tom području. Zbog starih su se dugova seljaci sukobili s ubiračima poreza. Kada su upravitelji nasilno htjeli izvršiti naplatu, 3.000 seljaka tomu se žestoko suprotstavilo. Pićanski je biskup čak izopćio pobunjenike iz Katoličke crkve, a kada je povukao svoju odluku, i Ferdinand III. obećao je razmotriti seljačke prigovore.

Istarska knežija bila je početno područje mnogih migracijskih kretanja, najčešće prema drugim istarskim gradovima, među kojima je posebnu važnost imala Pula. Prestala je postojati propašću Mletačke Republike 1797., kada je cijela Istra došla pod austrijsku vlast.