Cadastre National de l'Istrie (d'après le Recensement du 1er Octobre 1945), opsežan dokument pisan francuskim jezikom, priređen za potrebe Komisije za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske u pregovorima između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Italije (1945.-46.) te za potrebe Pariške mirovne konferencije.

Knjigu je priredio Jadranski institut u Sušaku, a tiskao Nakladni zavod Hrvatske (Zagreb, srpanj 1946.).

Cadastre je statistička, antroponimijska i ojkonimijska dokumentacija, detaljan popis gradova, sela, zaselaka i stancija te popis njihovih stanovnika s osobitim obzirom na nacionalnu pripadnost. Prezimena su navedena u obliku koji je dao svaki pojedinac, odnosno obitelj. Vjerodostojnost popisa potvrđuje i činjenica da su zabilježena i talijanizirana prezimena koja su prihvatili neki članovi obitelji, napustivši nekadašnji hrvatski oblik. Osim toga, posebno su se vodili »neopredijeljeni«, koji su svoj nacionalni osjećaj poistovjećivali s »istarstvom« ili »istrijanstvom«.

Tekst je popraćen mnogobrojnim povijesnim, političkim i statističkim podatcima o nacionalnim previranjima u XIX. i prvoj polovici XX. st. Cadastre je nedvojbeno pridonio konačnoj odluci predstavnika velikih sila o pripadnosti najvećeg dijela Istre Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i manjim dijelom Sloveniji.

Koordinator toga kolektivnoga djela, po riječima Mije Mirkovića »najboljeg stvorenog u našu korist«, bio je Josip Roglić (uz članove uredništva Rudolfa Maixnera, Lava Čermelja, Milana Gržetića i Ivana Pucića), a u popisivanju i obradbi podataka sudjelovali su mnogi istarski intelektualci. Napose je bila dragocjena stručna suradnja znanstvenih autoriteta, romanistâ Petra Skoka i Mirka Deanovića (s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu) te Frana Ramovša iz Ljubljane. Njihove su analize korištene i u ostalim edicijama Jadranskog instituta.

Sastavljači Cadastrea već u predgovoru ističu da je u novoj konstelaciji političkih prilika nakon II. svjetskog rata neizbježno ispraviti pogrješku počinjenu Londonskim i Rapalskim ugovorom, kojima je Istra pripojena Italiji. Prikupljena je građa, stoljeće nakon Czoernigove ankete iz 1846., prvi pokušaj temeljita i dokumentirana ispitivanja etničke slike Istre. Naime, za razliku od popisa stanovništva 1910. i 1921., koji su etnički sastav nastojali utvrditi na temelju izjava o uporabnom jeziku (Umgangssprache), statistički podatci o narodnosti iz 1945. vjerodostojan su rezultat izjave svakoga pojedinca. Upravo će se oko tih pitanja pojaviti dvojbe članova izaslanstva koje je, provodeći zaključke Londonske konferencije, trebalo utvrditi pravo stanje etničkih odnosa i izraditi prijedlog razgraničenja. Cadastre pridonio je prihvaćanju prijedloga granične crte koji je gotovo cijelu Istru pripojio Hrvatskoj. Terenska anketna istraživanja obuhvatila su područje istarskog poluotoka (Zonu B Julijske krajine), osim Pule (tada u Zoni A, pod anglo-američkom upravom), te otoke Cres, Lošinj, Unije, Male i Vele Srakane, Susak i Ilovik. Popisom je obuhvaćeno 71 349 obiteljskih prezimena, od čega 45 817 (62,22 %) slavenskoga (hrvatskog i slovenskog) podrijetla i 18 752 (26,28 %) talijanskog podrijetla, dok je 6780 (9,50 %) prezimena ostalo »neodređeno« (sont restés indéterminés).

Cadastre su iznova 1980-ih obradili Josip Bratulić i Petar Šimunović, izostavivši slovenski i ograničivši se na hrvatski dio Istre. Znalački su preradili podatke, prilagodili ih suvremenomu načinu izlaganja te na hrvatskom jeziku priredili iznimno vrijedno izdanje koje je pod naslovom Prezimena i naselja u Istri: Narodnosna statistika u godini Oslobođenja tiskano u ediciji Istra kroz stoljeća (1985.-1986.).