Boškarȋn (istromlet.: boscarìn, istriot. rov.: bascareîn), u Istri vlastito ime, ali i opći naziv za vola istarskoga goveda pa čak i za istarsko govedo u cjelini.

Nakon kastracije, kada je bik (bȁk) postajao volom i promijenio narav, dobivao je vlastito ime, uglavnom u skladu sa svojim ponašanjem ili izgledom. Boškarin je bilo najčešće ime, a davalo se u pravilu najboljem i najposlušnijem volu. Druga su imena bila Galjȃrdo/Gajȃrdo (gord, ohol), Bakȋn (poput bika, bȁkast, neobuzdan, hirovit, mȗnjen; često se radilo o volu koji je nešto kasnije uškopljen nego je bilo uobičajeno), Mȏro (tamniji od drugih), Savȋn/Salvȋn (nestašan, lukav), Caparȋn/Kaparȋn, Saražȋn/Sarožȋn/Caražȋn/Carožȋn, Srnȅja, Prȋmo, Rȍšo, Grdelȋn, Muškardȋn, Sȋvo, Ćarȋn, Nȃpoli, Prȏnto, Berlȋno, Ȋstro… Kravlja su imena bila Vijȏla, Srnȅla/Srnȁva, Štȅla, Boškarȋna, Mȏra, Rumȇnka, Rȍša, Kȑnja (jer ima kȑnjaste [okrnjene] rogove), Kaparȅla, Mȃndula, Brȗna, Garȍfula…, a i bikovi su imali svoja imena (uz neka zajednička s volovima, poput Napoli, Istro): Torȋno, Brȗno, Ȁtila…

Vol je bio najdragocjenija domaća životinja, o kojoj je značajno ovisilo kućno gospodarstvo pa se o njemu posebno brinulo i strahovalo za njegovo zdravlje. Gospodar je s njim razgovarao, tepao mu, često ga obilazio u štali. Vodio je računa o njegovu izgledu, redovito ga timario (strigljã), čak mu i (dok je vol bio mlađi) rogove vezivao kako bi pravilno rasli. Iznad očiju bi mu u ljetnim mjesecima vezivao resice koje bi tjerale muhe. Vol je uzvraćao radinošću, poslušnošću (postojale su i posebne zapovijetke za volove, npr. „šti“ za nadesno i „ca“ za nalijevo) te skromnim prohtjevima. Gospodarska snaga jednoga domaćinstva mjerila se brojem volova, a njihov što bolji izgled (i stanje) bio je na čast kući.

Starijim naraštajima predstavljao je glavni simbol Istre i istarskoga načina života. U novije je vrijeme kao simbol Istre prevladala koza jer se nalazi na grbu oživljenom početkom 1990-ih, ali nikada odnos prema njoj nije bio tako emotivan kao prema volu. Tone Modrušan posvetio mu je pjesmu Boškarin, a Josip Diminić izradio je kamenu skulpturu Istarski vol (1977.), koja se nalazi pred hotelom Parentium u Zelenoj laguni kraj Poreča. Krava Boškarina naslovni je lik istoimene priče Vladimira Nazora iz 1910.

U novije doba promiču se jela od mesa istarskoga goveda, koje se u ponudi u pravilu naziva mesom „od boškarina“ (razna „jela od boškarina“, npr. „žgvacet od boškarina“, „fuži s boškarinom“). Međutim, u stvarnosti je riječ o teletini ili junetini istarskoga goveda, a ne o mesu vola, što je i razumljivo. To znači da riječ boškarin od vlastitoga imena preko proširenja značenja na vola istarskoga goveda (deonimizacija, eponimizacija) počinje obuhvaćati značenje istarskoga goveda općenito. Smatralo se da je naziv u Istru došao iz Furlanije, gdje boscarìn, osim vlastitoga volovskog imena, znači i debeo neobrađen štap, ali je slovenska lingvistica Metka Furlan dokazala da je put bio obratan, tj. da je ta riječ u Furlaniju došla iz Istre.

Slike