Maretić, Zvonimir, internist i infektolog, medicinski publicist (Zagreb, 5.V.1921. – Pula, 23.IV.1989.).

Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završio je u rodnom gradu. Po uzoru na svoga djeda Tomu Maretića, poznatog lingvista i filologa, upisao je klasičnu filologiju i slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon dva semestra započeo je 1940. studij medicine. Kao student sudjelovao je u radu prve vojnomedicinske ekspedicije koja je u rujnu 1945. u nekoliko tjedana obišla cijelu Istru.

Nakon diplome ponovno je došao u Istru 20.IX.1947., po završetku angloameričke uprave u Puli i odlasku cjelokupnog zdravstvenog osoblja iz tamošnje bolnice, sada kao diplomirani liječnik, kojega je Ministarstvo narodnog zdravlja iz Zagreba uputilo, u ekipi više liječnika i medicinskih sestara, da preuzme bolničku i izvanbolničku zdravstvenu službu u Puli. Grupa je u pulskoj bolnici započela s radom dan nakon dolaska.

Sa starijim liječnicima utemeljitelj je podružnice Hrvatskog liječničkog zbora u Istri 26.V.1948. Nakon završenog liječničkog staža, napustio je Pulu i radio kao kotarski liječnik u Glini i Dvoru na Uni, ali već 20.IX.1949. ponovno je u bolnici na pulskom Svetom Mihovilu, gdje je potom radio kao liječnik čitav radni vijek.

Doktorirao je 1959. temom Araneizam s osobitim osvrtom na Istru, koja predstavlja epidemiološku, kliničku i eksperimentalnu studiju. Duže je vrijeme 1960-ih boravio na Cejlonu (današnja Šri Lanka) u stručnom timu Svjetske zdravstvene organizacije, sudjelujući u liječenju lokalnog stanovništva od tropskih bolesti. Bio je 1962. među utemeljiteljima Međunarodnog toksikološkog društva. Od te godine do umirovljenja vodio je Odjel infektologije pulske bolnice, suvremeno organiziravši njegovo tehničko uređenje i unaprijedivši stručno-znanstveni rad. Na Zaraznome odjelu bolnice u Maretićevom eksperimentalnom radu proizvedena je prva manja količina seruma protiv otrova pauka crne udovice.

U 1980-im bio je gostujući predavač s područja infektologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te na Medicinskom fakultetu u Rijeci, gdje je 1985. izabran u znanstveno-nastavno zvanje profesora. Od 1985. bio je i koordinator pulske nastavne baze na riječkom Medicinskom fakultetu te potpredsjednik Medicinske akademije Hrvatske. Na prijedlog istarske podružnice Zbora liječnika izabran je 1986. za dopisnog člana Razreda za medicinske znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Pokrenuo je i uredio niz Zbornika zdravstva u Istri, periodičkih izdanja o kronici i razvoju istarskoga zdravstva nakon Drugog svjetskog rata, u kojima je i sam napisao brojne članke te biografije niza istarskih liječnika. Sam ili sa suradnicima objavio je više od 300 znanstvenih i stručnih članaka te knjige: Araneism: with special reference to Europe (Pula 1979.), Turizam i bolest (Pula 1971.), Životinje otrovnice i otrovne životinje Jadranskog mora (Zagreb 1975.), Otrovni pauci. Araneizam s posebnim osvrtom na Istru (s Dragom Lebezom, Pula 1985.), Naše otrovne životinje i biljke (Zagreb 1986.) i Crna udovica ipak nije bauk (Zagreb 1988.).

Kao temeljito obrazovan i iskusan liječnik i plodan znanstvenik uvelike je doprinio medicinskom radu pulske bolnice kao i stručnom i znanstvenom ugledu istarskoga kraja.

Bavio se sportskim ribolovom koristeći ulov i u istraživačke svrhe. Crtao je i duhovite karikature.

Bio je inicijator 1977. postavljanja spomen-ploče infektologu Franu Mihaljeviću na njegovoj rodnoj kući u Laginjinoj ulici u Puli te piscu Jamesu Joyceu na kući uz Slavoluk Sergijevaca u kojoj je radio tijekom boravka u Puli, a u kojoj je Maretić kasnije stanovao.

Dobitnik je više priznanja, među kojima 1982. Nagrade grada Pule i 1987. Povelje Medicinske akademije Hrvatske.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti izdala je 1991. posebnu biografsku brošuru o njegovom znanstvenom radu na području medicine, biologije i toksikologije.