Tradicijsko odijevanje, način odijevanja u određenom području, tj. cjelokupna odjevna oprema: odjeća, obuća, nakit te češljanje, odn. uređenje glave.

Uobičajen stručni naziv narodna nošnja seljački govor nije poznavao, već se koristio nazivima ruho, haljine, roba, oprave i dr. Na prijelazu iz XIX. u XX.st. načinom odijevanja još se jasno odvajao seljački društveni sloj od ostaloga stanovništva. Odjeća je osim zaštitne imala i važnu komunikacijsku ulogu u zajednici. Tako su se po odjeći muškarca ili žene, po načinu nošenja odjeće, bojama, ukrasima, uređenju glave i sl. mogli odrediti spol, dob, društveni ili gosp. status te etnička pripadnost. U Istri se tradicijski način odijevanja počeo postupno napuštati na kraju XIX.st. Dotada se odjeća pretežno izrađivala od domaće vune, u njezinoj prirodnoj bijeloj i smeđoj boji, te od konoplje i u manjoj mjeri lana. Vuna se po potrebi također stupala. Od kraja XIX.st. sve se više upotrebljava industrijska tkanina, koja polako počinje zamjenjivati onu predajnu. No u nekim krajevima kroj odjeće ostaje isti. Tradicijska se odjeća nosila ugl. do kraja I.svj. rata, a poslije je nose ponajviše stariji ljudi, i to sporadično. Odjeća hrvatskoga jasno se razlikovala od one tal. stanovništva, a po ženskoj se odjeći Peroja jasno odvaja i ta crnogorska manjina (doseljena 1567. iz Crmničke nahije).

Muška odjeća hrvatskoga stanovništva. Postoje dva načina muškog odijevanja, koji se ugl. razlikuju po hlačama. Prvi, raširen u planinskom dijelu na sjeveru, u zap. i juž. Istri, karakteriziraju duge, uske hlače od bijele stupane vune, benevreke, brnaveke, gaće. Drugi tip, raširen u srednjoj Istri i Labinštini, ugl. karakteriziraju šire i kraće hlače koje dopiru do pola lista, izrađene od smeđe stupane vune, brageše. Muška košulja stomanja izrađivala se od konoplje ili u novije doba od kupovnoga pamuka. Na stomanju se oblačio prsluk krožet, krožat, kratki kaput, koret, jaketa. Dugi kaput s kukuljicom, kapot s kapučom, kaban, kapot, halju, nosili su i muškarci i žene kao zaštitu od nevremena. Na glavi se nosila smeđa suknena kapa bareta, kvarnarić, kvarantin, klobučić, klabučić, na nogama čarape bičve, holjeve, škafuone od vune, a tamo gdje su se nosile uske bijele suknene benevreke nosili su se i nazuvci – obojci, kalcete od bijela sukna s plavim porubom koji su dopirali do gležnja, bili su s bočne strane otvoreni, kako bi se u njih utaknule hlače, te se kopčali kukicom. Na noge su se obuvali opanci, poslije postole, a na Žminjštini i Labinštini cokule, copule. Kao radna obuća nosile su se i nakon II.svj. rata lagane platnene cavate s gumenim potplatom.

Ženska odjeća hrvatskoga stanovništva po nekim se obilježjima odvaja od tipične odjeće jadranskoga područja. Prije svega, po kroju na klinove, klinasto ruho, kako su se krojili modrna, suknja i gogran, ali i kamižot bili (koji se oblačio ispod gornje haljine). Ima nekoliko varijanti tako krojene odjeće, koja može biti sprijeda zatvorena ili otvorena, bez rukava ili s rukavima prišivenima samo na plećima, tako da se mogu skinuti te zataknuti sa stražnje strane za pojas. Haljina zvana modrna na skas krojila se od gornjega prsluka – skasa i donje suknje krila, za razliku od modrne na kline ili modrne klinarice. Područja rasprostiranja različitih tipova odjeće mogu se zemljopisno odrediti: Ćićarija, zap. Istra, juž. Istra te srednja Istra i Liburnija (J. Radauš-Ribarić). Žene i djevojke na tijelo su oblačile stomanju, košulju, kašulju – košulju izrađenu od domaćega konopljina, lanenoga ili kupovnoga pamučnoga bijela platna. Kako su se na stomanju u pravilu oblačili gornji slojevi odjeće, ostajali su vidljivi rukavi, dio oko vrata i s prednje strane uz prsa, pa su se ti dijelovi urešavali. Povrh stomanje oblačila se haljina koja se mogla krojiti na klinove ili na skas i različito se nazivala diljem Istre. U Ćićariji se na stomanju oblačila vrhnja ili kamižot beli, koji su bili izrađeni od domaćega ili kupovnoga platna bez rukava. To je bila gl. ljetna odjeća djevojaka ili mladih žena, a ostale su žene nosile gornju odjeću istoga kroja, ali od domaćega nestupanoga vunenog materijala (gogran, gugran ili gologran). Za hladnijega vremena oblačila se odjeća istoga kroja kao i gogran, izrađena od povaljanoga sukna – čerma, ačerma, suknja, gogran, isto bez rukava. Rukave je imala jedino surica, povaljanka, tj. modrina, gogran z rukavi. U zap. se Istri povrh košulje isto nosio kamižot bili, kamižot od konopalj, krojen na klinove i bez rukava. Od vunene tkanine bili su izrađeni svi ostali dijelovi gornje robe – gogran, kogran, modrna ili halja. Modrna ili halja imale su rukave, koji su nestali iz uporabe sred. XIX. st., i tu je ulogu preuzeo sukneni kaputić s rukavima, kamižolin. U juž. Istri do kraja XIX.st. na košulju se nosio bijeli kamižot od konopljina platna, a povrh njega gornja vunena odjeća modrna u dvije varijante kroja – klinarica ili na skas. Bez obzira na to je li bila povaljana ili ne, uvijek je imala rukave prišivene samo sa stražnje strane koji su se mogli skidati po potrebi. Na području srednje Istre nosio se brhan, sviti od domaćega ili kupovnoga platna, dok se suknja izrađivala od lagano ustupane vunene tkanine i krojena na klinove. U Labinštini se povrh košulje nosio kamižot, a preko njega vunena povaljana ili nepovaljana suknja krojena na klinove bez rukava. Preko suknje oblačio se kaputić krojen uz tijelo, s dugim uskim rukavima – haljić ili haljica. Postojala je i kotiga, zimska odjeća od krzna, bez rukava. Žene su se opasivale vunenim pasom (naziv raširen kod starijega slavenskog stanovništva) ili kanicom (naziv raširen kod uskočkog stanovništva) u juž. i zap. Istri te Ćićariji. Na glavi su nosile facu, faču, faco (Ćićarija), facol, facul, facuol (Labinština), faco rakamani, na kite. Postoje podatci i o drugačijim pokrivalima za glavu (peča, rušnik) koja su se na osobit način povezivala oko glave. S vremenom se odjeća počela mijenjati, pa u uporabu odvojeno ulaze kotula, kratka košulja i pregača traversa, traves, zaprežić, firtok, čime pojas gubi svoju funkciju. Na nogama su se nosile čarape, bičve, holjeve, škafuonice, pletene od vune ili pamuka i ukrašene na različite načine, te opanki, upanki na rte ili na nose, a poslije i postoli, pastoli, škrpini (juž. Istra), škarpete (Labinština). Kao radna obuća na području Labinštine nosile su se natikače pletene od vune, s kožnim potplatom. Natake, škrpuce od sukna izrađivale su i nosile žene Ćićarije. Južno od Žminja nosile su se i drvene cokule, kao i na području Labinštine – copoli. Žene su isto tako nosile cavate.

Muška odjeća talijanskog stanovništva. Na tijelo se oblačila košulja kameiza od konoplje s visokim ovratnikom, prsluk bez rukava kamizuelin od mješavine konoplje i bijeloga pamuka (za svečanije prigode od crvene, smeđe ili crne tkanine), koji se preklapao na prsima i na boku vezivao vrpcama, zatim kratka jakna curito od smeđe ili crne vune. Hlače braghe bile su od tamne tkanine ili vune, a ljeti bijele. Čarape calse bile su pletene od vune i dosezale su do koljena, a cipele su bile od kože. Na glavi su nosili šešir, capèl a la boera.

Ženska odjeća talijanskog stanovništva. Na tijelo se oblačila košulja kameiza koja dopire do pojasa, a preko nje podsuknja karpita (u zadnjoj fazi od bijeloga platna, zvana sotana). Na košulju se oblačio prsluk kamizuelin, bustein, koji se kopčao niz prsa. Taj je na ramenima imao vezice kojima su se pričvršćivale manige – samostojeći rukavi. Na podsuknju se oblačila gornja suknja soka (gugran od sukna, kotola od kupovne tkanine). U svečanoj odjeći postojao je i niski steznik brasarola, koji čine dva četvrtasta damasta ili brokata spojena na bokovima. Brasarola je često bila ukrašena čipkom od srebrnoga konca – rumana. Odvojeni rukavi manige od svile ili brokata navlačili su se iznad rukava košulje, a na donjem kraju imali su zarukavlje od svile ili druge tkanine različitih boja. Na ramenima se nosio rubac fasulito da spalle, sprijeda ukršten i utaknut u suknju. Kosa se ukrašavala nizom fino izrađenih igala.

Odjeća u Peroju. Žene su oblačile košulju, bogato ukrašenu raznobojnim (pretežito crvenim) vezom na prsima i rukavima. Povrh košulje oblačila se gornja haljina raša, sastavljena od prsluka i donjega dijela, krila. Raša je mogla biti zelena ili crna, od domaćega vunenog ili finoga kupovnog sukna, u struku opasana crvenom kanicom. U svečanoj varijanti perojske ženske odjeće postojali su samostojeći rukavi (R. Starec), koji su se oblačili na košulju. Na noge su se obuvali opanki š kljunom i cipele crevlje, a u novije vrijeme pastoliam. Rubac za glavu, faculet, također je bio bogato ukrašen vezom. Od nakita najvažnija je toka, kolutić s križem i crvenim ukrasnim staklom koji se crvenim vrpcama vezivao za gornji dio raše. Muška odjeća nije dovoljno poznata, jer su muškarci znatno ranije napustili specifičan način odijevanja.

Slike