Pulska biskupija (lat. Dioecesis Polensis), katoličko crkveno upravno područje u Istri sa sjedištem u Puli.

Sufragan je Riječke metropolije. Potječe vjerojatno iz IV. st., o čemu svjedoče graditeljski ostatci (katedrala građena na mjestu prvotne bogomolje iz IV. st., poslije proširena), iako o njoj nema povijesnih potvrda u pisanim spomenicima sve do VI. st., kada se spominje prvi poznati biskup, Antonije (Antonius, oko 510.–545.). Legenda koja govori o mučeništvu sv. Germana oko 290. u Puli svjedoči o nazočnosti kršćana na tom prostoru, pa i o mogućem postojanju biskupije. Izvorno je biskupijsko područje zahvaćalo južnu Istru od Lima (Limskog zaljeva/kanala) do Raškoga zaljeva. No, u sjeverozapadnom području toga dijela Istre utemeljena je u V.–VI. st. Cissanska biskupija. Ona je u VIII. st. nestala, a njezino je područje pripalo Porečkoj biskupiji.

Nakon što je granica Istarske markgrofovije prema Hrvatskoj premještena s Učke na Rečinu krajem XI. ili (najkasnije) u prvoj polovici XII. st., akvilejski je patrijarh dodijelio Pulskoj biskupiji to područje, tada nazivano Meranijom. Na prijelazu iz srednjega u novi vijek ustalit će se politička podjela biskupijskoga ozemlja na mletački i habsburški dio. Kako je sjedište biskupije bilo na mletačkom teritoriju, u habsburškom je biskupima bila otežana provedba jurisdikcije (morali su npr. za redovite apostolske vizitacije tražiti suglasnost austrijskih vlasti).

Iako se Pula u srednjem vijeku pa sve do XIX. st. nije razvijala (uglavnom zbog nezdrava podneblja) i nije rastao broj njezinih stanovnika, u gradu i okolici podignuto je mnogo samostana i crkava. Granice biskupije usklađene su s državnim granicama 1788. nagodbom, koju je potvrdio papa Pio VI. Pri tom je dio biskupije pod austrijskom vlašću pripao novostvorenoj Gradiškoj biskupiji (sa sjedištem u Gradiškoj, tal. Gradisca dʼIsonzo) – potom Tršćanskoj, a Rijeka Modruškoj biskupiji. Do XIII. st. biskupija je bila sufragan Akvilejske metropolije, a potom Mletačke.

Bulom pape Leona XII. (Locum Beati Petri) od 30.VI.1828. Pulska i Porečka biskupija ujedinjene su u osobi jednoga biskupa, ali su obje stolice i dalje postojale te je nova biskupija nazvana Porečkom i pulskom. Kronotaksa pulskih biskupa prilično je čvrsto uspostavljena već od VI. st., a poznata su 84 biskupa. Nakon dolaska Pule pod mletačku vlast, i biskupi su pretežno bili iz mletačkih pokrajina Italije.

Znamenitiji su pulski biskupi: u XVI. st. Altobello Averoldi, Giovanni Battista Vergerio, Antonio Elio, braća Claudio (1582.–1605.) i Cornelio Sozomeno (1605.–18.), podrijetlom iz Nikozije na Cipru; u XVII. i XVIII. st. Marino Badoer, Bernardin Corniani, Giuseppe Maria Bottari, Giovanni Andrea Balbi i Francesco Polesini. Posljednji pulski biskup prije ujedinjenja s Porečkom biskupijom bio je Ivan Dominik Juras.